Kneževi Nikola i Dimitrije Romanovič Romanov podnijeli su predsjedniku Nacionalnog organizacionog odbora za obilježavanje početka Prvog svjetskog rata, Sergeju Nariškinu, zahtjev sa molbom za dozvolu da sahrane ostake velikog kneza Nikole Nikolajeviča mlađeg (1856-1929) i njegove supruge, velike knjeginje Anastasije Nikolajevne, crnogorske princeze (1868-1935) u Sankt Petersburgu, javlja ruski blog „Porodica Romanov danas”.
Uoči izbijanja Prvog svjetskog rata, car Nikola II uspio je, preklinjući svoje ministre da velikog kneza Nikolu Nikolajeviča, svog najbližeg rođaka, imenuje za vrhovnog komandanta vojske. Veliki knez imao je tada 57 godina i nikada ranije nije predvodio vojsku u borbi. Velikom knezu Nikoli data je odgovornost za najveću vojsku ikad izvedenu na bojište u istoriji.
Nakon strateškog povlačenja ruske vojske, car je zamijenio velikog vojvodu kao komandant ruskih oružanih snaga 21. avgusta 1915 godine. Veliki knez Nikola i velika knjeginja Anastasija umakli su pred Crvenom armijom u aprilu 1919, na britanskom ratnom brodu „HMS Marlboro”. Veliki knez Nikola je umro 5. januara 1929. prirodnom smrću u Antibu, na jugu Francuske. Sahranjen je sa svim vojnim počastima u kripti crkve Svetog Arhangela Mihaila u Kanu. Velika vojvotkinja Anastasija Nikolajevna umrla je šest godina kasnije i sahranjena je zajedno sa mužem.
Ostaci kneževskog para, najozbiljnijih pretendenata na ruski presto nakon pogibije cara Nikole II, trebalo bi da budu sahranjeni pored onih ostalih članova ruske carske porodice u crkvi Svetog Petra i Pavla u Sankt Petersburgu.
Iako se ne spominju u tekstu na blogu, u istoj crkvi u Francuskoj sahranjeni su i brat velikog kneza Nikole, Petar Nikolajevič (1864-1931) i njegova supruga Milica Nikolajevna (1866-1951), takođe crnogorska princeza i sestra velike knjeginje Anastasije.
Veliki knez Petar služio je u gardi, kao general-potpukovnik učestvovao je u Prvom svjetskom ratu uz starijeg brata Nikolu. Nakon emigracije 1919, živio je u Italiji i Francuskoj.
Petar i Milica imali su četvoro djece: Marinu, Romana, Nadeždu i Sofiju.
Crnogorske princeze udate na ruskom dvoru bile su najprilježniji promoteri domovine i očevih ambicija. O političkom daru princeza Milice i Stane, zapisao je istoričar Živko Andrijašević, svjedoči obilje činjenica.
„I jedna i druga su bile energične i uporne u svojim političkim misijama u Petrogradu, a ponekad sklone korištenju i nepolitičkih sredstava za ostvarivanje željenog cilja. Na carskom dvoru bile su omiljene i uglavnom uticajne, dok su ih ministri, generali i razni načelnici, koje su besomučno opsjedale zbog zahtjeva „njihovog tate”, smatrali pravom morom. Preko Milice i Stane kralj Nikola je tražio novac, „sređivao” audijencije i političke koncesije, a ponekad je uz pomoć kćeri određivao sudbinu ruskih diplomata na Cetinju koji mu nijesu bili po volji.
Poslije niza uspješnih misija, princeza Stana (nakon udaje vojvotkinja) od oca je dobila nešto delikatniju - da protežira brata Mirka na bugarski presto”, navodi Andrijašević.
Ma koliko vojvotkinja Stana bila vješta u politici, od nje je još umješnija i prodornija bila sestra Milica, udata za brata od strica ruskog cara Aleksandra III. I ona je od oca dobijala delikatne diplomatske misije, najčešće one za čiji je uspjeh bila neophodna careva doba volja. Zanimljivo svjedočanstvo o njenom političkom umijeću su nekoliko pisama koja je uputila posljednjem ruskom caru Nikolaju, objavljena 1940. godine. U tim pismima Milica se caru obraća sa „Dragi Niki”! Svakim pismom Milica pokreće neko važno političko pitanje za Crnu Goru, uvijek navodeći da to čini saglasno očevoj volji.
Kako je Milica planiralada proširi domovinu
Početkom 1915. godine Milica je predano radila i na dobijanju carskog odobrenja za stvaranje “velike” Crne Gore od teritorija koje pripadaju Austro-Ugarskoj. U opširnom pismu ona caru nabraja što bi sve poslije rata trebalo da pripadne Crnoj Gori.
Milica „skromno” traži da Crna Gora dobije Hercegovinu, dio Dalmacije s Dubrovnikom, južnu Bosnu i sjevernu Albaniju sa Skadrom. Ona napominje da je to granica „u slučaju podjele Bosne i Hercegovine, Dalmacije i dijela Albanije”.
„No, ukoliko Hrvatska, Slavonija i Srem budu predmetom podjele, Milica smatra da onda Crnu Goru treba dodatno uvećati. Da car ne bi previše dumao kako izvršiti to naknadno uvećanje Crne Gore, Milica mu utješno saopštava: 'Ja imam podrobno određenje tih novih granica'. Na kraju pisma, po običaju, malo prijateljskog laskanja: 'Oprosti za ove duge stranice – znam kako je svaki minut skup. Posebno sam mislila na Tebe u radosni dan predaje Peremisla. Taj treptaj duše, osjećanje beskrajne zahvalnosti Bogu i rodnim vojnicima meni je tako poznat, tako blizak. Neka da Bog tebi još takvih radosti'. Eto tako vodi politiku prava kćer Nikole Mirkova! Kada traži od ruskog cara Hercegovinu i pola Dalmacije za njenu 'junačku domovinu', ona to radi kao da traži najobičniju stvar na svijetu, a iza svake njene riječi i molbe štrči pitanje: 'Mi smo prijatelji, zar ne?'”, zapisao je Živko Andrijašević.
Bonus video:
