Dejan Đukić nije želio da postane sudski dostavljač i 1996. godine, kada je dobio ponudu za posao, nije bio siguran u čemu će se sastojati radni dan. U razgovoru sa sudskim dostavljačima utisak je da je profesija njih pronašla a ne obratno.
Đukić tvrdi da je sudski dostavljač postao slučajno, a slično za sebe kažu i ostale kolege u Osnovnom sudu, njih devet, koji su odnedavno dobili i birokratsko zvanje - izvršnog kadra.
„U početku sam se nervirao razočaran odnosom ljudi koji smatraju da sudski dostavljač sastavlja tužbu, određuje visinu kazne i donosi presudu na njihova vrata. Potom sam se navikao, shvativši da ljudi reaguju na takav način jer su pod pritiskom. Najteže situacije su kada vrata otvori penzioner kojem morate saopštiti da kao treći žirant mora vratiti tuđi kredit”, rekao je Đukić, napomenuvši da je apsolovent prava.
Sudskim dostavljačima prijete batinama, drugi ih blagosiljaju dok se treći, u strahu od plavih koverata i zakonskih sankcija, predstavljaju lažnim imenima.
Sudski dostavljač nema moći filmskog supermena, ali u pojedinim situacijama, kada, na primjer, treba obavijestiti penzionera da je prevareni žirant, postoji saosjećanje i mogućnost da se pomogne makar pravnim savjetom.
“Takvih je sve više, kukaju na vratima... pridržao sam ženu, koja je na takvu vijest pala u nesvijest. Ona školuje sina a komšija je obilazio svaki dan dok se nije potpisala kao žirant na kredit od 10.000 eura. Mislila je da komšija redovno uplaćuje kredit dok nije dobila rješenje od suda. Teške su to situacije. Ostao sam pola sata u razgovoru pokušavajući da joj predočim sve pravne mogućnosti, iako to nije moj posao.“
Prisjećajući se prvih godina na poslu, Đukić kaže da je u početku bilo mirnije, ljudi staloženiji i kulturniji.
„U Osnovni sud dolazili su ranije u najboljem odijelu bez obzira na krivicu. Toga više nema. Krivičnih djela je sve više, naročito zatvorskih. Odmah za njima su prevareni žiranti“, rekao je Đukić.
Najvažnija karika u Osnovnom sudu je sudski dostavljač od kojeg zavisi dalji postupak. Ukoliko se poziv za ročište uruči po zakonu, objašnjava Đukić, sudija može dalje da postupa.
"Plave koverte izazivaju nelagodu. Savjetuju da napišemo da ne žive na toj adresi, ili kažu, "napiši da sam umro..."
„Međutim, plave koverte u našim rukama izazivaju nelagodu. Savjetuju da napišemo da ne žive na toj adresi, ili kažu, "napiši da sam umro..." Majka za sina kaže da je u inostrastvu a kada pojasnim da donosim nadoknadu štete, ona kroz smijeh kaže da se šalila i sin izađe iz sobe“, rekao je Đukić, opisujući dan na poslu.Dva događaja, kaže on, posebno su obilježila 17 godina rada na terenu. Oba su se dogodila u prvim godinama posla.
„Žena je otvorila vrata i nakon upoznavanja shvatio sam da je supruga čovjeka na kojeg je dostava adresirana. On više nije na ovoj adresi, kaže ona mirno a na moje pitanje gdje jeste, ona je saopštila adresu: Ulica 8. marta, Čepurci i broj parcele. Stajao sam šokiran ispred njenih vrata. Shvatio sam kasnije da je vjerovatno bila iznervirana jer se odužio ostavinski postupak. Drugom prilikom došao sam na posao u bijeloj košulji. Zastanem ispred otvorenih vrata klijenta, tražim domaćina ali zateknem užasan prizor. Baba leži na podu, kuka iz sveg glasa, a oko nje je polomljen namještaj. Primijetila je da sam došao i viče: doktore pomozite, došao mi je kraj... Pokušavam da objasnim da nijesam doktor već sudski dostavljač, ali ne vrijedi... teka tada sam postao svjestan svoje bijele košulje... Pozvali smo Hitnu pomoć. Trebalo mi je dugo da se oporavim od šoka“, rekao je Đukić.
Njegov kolega Ivan Kovačević sjeća se 8. aprila 2008. godine i prvog dana na poslu. Prije polaska na teren dostavljač mora pregledati sve dostave kako bi znao što može da očekuje.
„I meni su govorili da ponesem rješenje članu familje na Čepurke, prijetili da se ne smijem ponovo pojaviti, ali kako kažu - sto ljudi, sto ćudi. Za pojedine klijente krivi su sudski dostavljači koji donose sudske presude a ne oni koji su pogriješili. Nazoveš dobar dan a ljudi reaguju kao da ćeš da ga posiječeš. Knjigu bih mogao da napišem jer je svaki dan izazov“, rekao je Kovačević.
Ivan Kovačević mjesečno podijeli od 500 do 700 dostavnica ili oko 40 dnevno. Pet-šest godina ranije taj broj je bio duplo manji. I od Kovačevića sugrađani traže da javi sudu da više nijesu među živima, manje kulturni zalupe vrata ili se lažno predstave. Najveći problem za sudskog dostavljača, tvrdi Kovačević su psi.
„Stojim tako ispred dvorišta koje čuva krupan pas. Zaustavlja se automobil a vozač se interesuje prodaje li vlasnik štene, jer se uvjerio da pas dobro reaguje kada se pojavi sudski dostavljač“, rekao je Kovačević.
Sjećanje na tri obrokaPosao sudskog dostavljača nije nimalo lagan, kaže Đukić, i ponavlja, takoreći krilaticu, nastalu iz iskustva sa klijentima - kako si se ponio, tako ću ti doći.
„Povratnici u zatvor sa osmijehom pitaju imali što za mene uz konstataciju 'da smo samo zdravo' i da ih u zatvoru čeka tri obroka. Teško je bilo 1999. godine kada smo dijelili pozive za vojsku. Prijetili su i govorili da ih ne možemo natjerati da obuku uniforme... Pojedini sugrađani neće da se jave na interfon. Takvim govorimo da je poštar stigao a na vratima stana se predstavimo kao sudski dostavljači i u šali dodajemo da smo došli da vidimo kako su i što rade, dok im uručujemo ostavinska rješenja. Desilo se i da tužilac neće da potpiše dostavnicu o razvodu braka. Ljudi ishitreno donose odluke a kasnije se predomisle“, rekao je Đukić.
Galerija
Bonus video:
