Porodica Miloša Milića doselila se iz Kuča u Podgoricu 50-tih godina prošlog vijeka, a prve varoške impresije tada devetogodišnjeg dječaka, i nakon sedam decenija života, sadržane su u nizu još živih slika stajanja u redu za vodu iz bunara na gradskom trgu, dok se zvuk koturače dopunjavao sa „najnovijim vijestima“ u Mirkovoj varoši, ali i sjećanje na loptu krpenjaču i „neviđene bojeve“ na pržini pored zgrade gradskog parlamenta.
Milić je dugogodišnji prosvjetni, kulturni i politički poslenik a 1977. godine za društveni angažman nagrađen je prestižnom nagradom Oslobođenja Podgorice, koja se istaknutim članovima društva dodjeljuje 19. decembra.
Uspomene na to vrijeme, kaže Milić, neodvojive su od svih emocija koje su pratile tradicionalne gimnazijske šetnje korzoom u potrazi za onom obećanom i pravom...
Milić se sjeća da je u varoš došao kao devetogodišnjak, „čobančić“ iz kučkog sela Orahovo, i da je pored učenja u prvoj podgoričkoj Osnovnoj školi „Savo Pejanović“ imao zadatak da tri puta dnevno donese sić vode sa gradskog bunara, koji se nalazio na mjestu sadašnje fontane na Trgu Republike.
„Živjeli smo kod stanodavca Radovića u Ulici Novaka Miloševa. U kućama tada nije bilo vode, osim u bunarima, koje je u dvorištu imala svaka kuća, a kako su ljeti mogli da presuše, voda se donosila sa gradskog bunara. U tom stajanju u redu za vodu imao sam pliliku da upoznam komšije. Red se oko bunara znao, poštovali smo starije čekajući da oni prvo napune sićeve. To su moja prva sjećanja na školsku 51-52. godinu. Treći odlazak u večernjim satima često bi bio i najinteresantniji. Koračao sam šoderom preko trga sa sićem punim vode dok me je pratio predivni glas Ksenije Cicvarić iz kafane „Radovče“. To se lako ne zaboravlja“, rekao je Milić.
Odrastanje u varoši pratile su selidbe iz stana u Novaka Miloševa u stan u Bokešku ulicu, rekao je Milić, dok se prisjeća da je negdje u tom periodu rekreaciju sa sićem zamijenilo novo interesovanje – loptanje i krpenjača na pržini pored već sada stare zgrade gradskog parlamenta – i uslovilo nova poznanstva preko najvažnije sporedne stvari na svijetu.
„Krpenjača i fudbalska igra su povezali i stvorila neprevaziđena drugarstva. Sjećam se braće Radunovića, Vujačića, Lazovića, Kažića, Pavlovića, Antića, Nikolića, Dabanovića, a pojedini od njih su kasnije postali poznati sportisti. U tom druženju u 11 godini naučio sam da plivam. „Časovi“ su bili kod „podgoričkog“ na rijeci Morači, a tako se zvao ogromni kamen, koji se i sada nalazi ispod Visećeg mosta. Iz kuća bi izlazili sa papučama u rukama, bosi se spustili do rijeke i tamo se zabavljali do večeri. Sjećam se i „momišićkog“, kamena koji se nalazio uzvodno od „podgoričkog“. Na rijeci smo se svi kupali i lijepo družili“, rekao je Milić.
Rano djetinjstvo u Staroj varoši Milić pamti i po „loptanju“ na momišićkim livadama. Vjerovatno nije ni slutio da će nekoliko decenja kasnije, kao penzioner, i partijski veteran „od oslobođenja do oslobođenja“, na klupama u Bloku V, odnosno na momišićkim livadama, organizovati Gerusiju, vijeće staraca po uzoru na staru Grčku, rušiti vladu i postavljati senatore, a u predahu „braniti“ se od zvanja prosvjetnog i kulturnog poslenika.
„To je bio prostor preko rijeke Morače ali bez zgrada i betona. Ljeto smo provodili igrajući lopte a u zimskom periodu pomagali smo momišićanima čuvajući, u stvari, našu stoku, jer su roditelji, zbog surove zime u Kučima, ovce, krave i koze dogonili u Momišiće. Momišićani su bili pravi domaćini. Čekali smo kraj dana, potom pune sićeve varenike nosili kućama da svarimo i večeramo. Naročito smo voljeli kolač mešpajz od jaja, brašna i varenike. Mešpajz je bio najbolja poslastica. Čekali smo i za njega dva sata u redu ispred poslastičare, kao i za vodu na gradskom bunaru“, sjeća se Milić ranog djetinjstva.
Odlazak iz Bokeške ulice označio je završetak osnovne škole a prelazak u „barake ribničke“ početak gimnazijskih dana i sjećanje na nove komšije, prijateljstva i pošumaljavanje brda Gorica.
„U Ulici Petra Prlje u Staroj varoši živjeli smo kao jedna porodica sa Tuzovićima, Vujačićima, Vasovićima, Boškovićima i Rogošićima i porodicom Ujke Galjova Dedivanovića. Družio sam se sa Veliborom Buckom Radonjićem, sada pokojnim umjetnikom, čiji radovi su dio moje kolekcije umjetničkih slika. Pamtim večernje šetnje podgoričkim korzoom na kojem se susretalo hiljade pogleda, ljubavi i na kraju sklopilo se nebrojeno brakova“, rekao je Milić.
Milić je dio generacije maturanata Gimnazije koja je pošumljavala brdo Goricu. Na Gorici, sjeća se Milić, nije bilo mnogo stabala.
„To je bila jedna golet na kojoj su se lako mogla prebrojati stabla. Kopali smo rupe pod nadzorom profesora Gara Burzana, Vlada Jokanovića, šumskog tehničara Momčila Žutog Vukčevića i inžinjera Slavka Popovića. Maturanti su sadili borove sadnice, i bogami se pojedini zaljubljivali. U odnosu na sadašnje životne okolnosti, živjelo se teže, ali biću srećan na pragu osme decenije života da moja djeca i unučad dožive osjećaj tadašnje komšijske ljubavi, solidarnosti i ljudske humanosti. Podgorica je po tome uvijek bila prepoznatljiva“, rekao je Milić.
Odlaže odlazak u penziju
Milić odlaže odlazak u mirovinu „braneći“ se da se bavi kulturno-političkim aktivnostima na nivou nevladinog sektora. Zahvaljujući donatorima i Miloševoj preduzimljivosti, lektire i školski pribor obradovale su brojne učenike seoskih osnovnih škola.
U slobodnom vremenu Miloš „vježba“ smjenu vlasti, obarajući mjesečno vladu gerusije-vijeće staraca na klupama u prolazu Ulice Jovana Cvijića u Bloku V. „Mladići“ od 60 do 90 godina imaju svoj Senat, a u njemu resore za koje se do sada u Crnoj Gori nije čulo.
Kao ministar za laži i obmane u prethodnom sazivu, Milić se starao za mandata da ne izblijedi sjećanje senatora na uspjehe kod ženskog roda. On je rekao da je za primjer vlada pala još jednom, a senatori su podnijeli ostavke.
Galerija
Bonus video:
