Ako bi neko na osnovu posljednjeg izbornog rezultata sudio o kvalitetu života u kamenom moru Katunske nahije, posebno na ponositom i junačkom Čevu, gdje od 117 važećih listića u džep sadašnje vlasti nije otišlo samo pet, grdno bi se i punano prevario.
Grdno bi se „neupućeni“ preškartao ako bi pomislio da Čevljani odlično žive, pa ni za živu glavu ne daju vlast koja im je to omogućila. To tako nije ni u normalnom svijetu, pa tamo gdje se dobro živi ljudi se vrlo malo zanimaju za politiku, a često i ne znaju ni ko je na čelu vlade.
Još manje bi to trebalo biti na Čevu, u Didama, Resni, Plati, Trešnjevu... gdje se gotovo više i ne živi, osim politički kroz glasanje i još više istorijski, kroz priče o mitskim junacima, o serdarima i vojvodama iz najbliže svojte i komšiluka.
Kad ih pitaš kako žive i škrtom riječju i rječitijim izrazom lica reći će ti da tu i nema života
Čevljani i njihove komšije razbacani po pučini bezvodnog kamenjara ne žive nimalo pristojno i da nijesu preponositi imali bi dobrog razloga da osjete i pomalo stida glede kvaliteta života kojim žive, oni ili oni koje biraju.
Bez vode, sa putevima koji pamte Gospodara, sa strujom koja u pojedinim selima može da pokrene samo sijalicu, sa veoma lošim signalom mobilne telefonije i sa slikom stvarnosti državne televizije, žive ovi ljudi asketskim životom. Žive i glasaju i to “svoga” i broje ministre koji su odatle ili im je ujčevina iz tog kraja.
"Mi ne damo svoga"
Iako se izborni rezultati ne mogu objasniti kvalitetom života partijske preferencije, kako to rogobatno nazivaju analitičari, i ne bi bile problem vrijedan pomena, ali je problem kako ovi ljudi žive i kako biraju one koji im dominantno kreiraju život.
"Oni su jednom uložili i glasali za Mila i oni to neće mijenjati"
Kad ih pitaš kako žive i škrtom riječju i rječitijim izrazom lica reći će ti da tu i nema života. Ali kad neko od rijetkih kritičara vlasti dobaci zašto onda glasate iste čitav život, onda priča živne, a proradi čudni ponos.
"Mi ne damo svoga. Nikad Čevljani nijesu izdali svoga. Ako treba mi ćemo ga biti, ali ga ne damo drugome", kaže ugostitelj čevski Vuko Vukotić.
On u sljedećoj rečenici kao da pokušava da napravi malo otklona od takvog shvatanja politike, pa kaže da su to u stvari stariji ljudi, gotovo svi preko 50 godina.
"Oni su jednom uložili i glasali za Mila i oni to neće mijenjati. Njegovi su odavde i oni će glasati njega dok je on. Milo ore i dok on ore… Inače, da nije njega ovi ne bi ulazili u parlament", zaključuje Vuko.
Istorija neizostavni dio svake priče
Već u narednoj rečenici kreće pjevanje istorije. Kaže Vuko da je čevski zaselak “Vojinići 1877. godine kada je oslobođen Nikšić imao 94 dima i da je 1913. na Skadar otišlo 27 pušaka Đukanovića i Nikolića, a sada tamo živi pet staraca”.
I Veljko kaže da Čevljani glasaju za Mila zato što je njihov
Pitanje kakve to veze ima sa današnjim životom nije se dalo postaviti jer na Čevu je istorija neizostavni začin svake priče.
Njegovi vremešni roditelji žale za nekadašnjim životom. Čiča Veljko kaže da je nakada u tom kraju bilo pet hiljada ovaca i koza i da se obrađivalo sve đe se mogla motika zabosti.
I Veljko kaže da Čevljani glasaju za Mila zato što je njihov. A njegova supruga Olga, inače odiva Đukanovića, vrlo odmjereno priča o poznatom rođaku.
"A ne znam ja bogami. Neko ga fali, neko ga kudi. Vele da je veliki bogataš. A dosta je ružnih riječi progutao", kaže baka Olga, a njen sin Vuko dodaje: “Sramota bi bilo da se ođe ne glasa Milo”.
Čevljani u šali kažu da je u tom bezvodnom kraju lakše naći izvor nego protivnika vlasti. Kad kažu vlast, razumije se da misle na poznatog “zemljaka”.
Više kućišta nego čeljadi
Kad se od Čeva krene put Grahova, ređaju se sela koja imaju više kućišta nego čeljadi.
"Moramo glasat' za svoga", kaže Radomir
Dide, Resna, Plate. Na šačici zemlje koju je kiša snijela iz kamenjara po dvije tri kuće i po nekoliko davno zapuštenih kućišta.
U Resni pored na putu sa dva konja nailazimo na vremešnog Radomira Abramovića.
Žali se osamdesetogodišnji čiča da se teško živi, da je veliku muku vidio dok je probio pola kilometra puta. Na pitanje je li dobio kakvu pomoć od opštine odrečan odgovor, a na pitanje zašto onda glasaju vlast koja im ništa ne daje Radomir podvikuje.
Sam probio pola kilometra puta (Foro: Boris Pejović)
"Ovi ne valjaju ništa, ali su bolji no drugi. Šta mi je dala opozicija. Moramo glasat' za svoga", kaže Radomir, u znak čuđenja uzdižući u ruke i ramena.
Za "komšiju" neće ni da čuju
U Platama naiđosmo na Miljenoviće. Sami počinju priču o poznatom “komšiji” za kojeg neće ni da čuju.
Na Čevu je od 117 važećih glasova Evropska Crna Gora dobila 112
Boško i Božo kažu da vlast ne čini ništa za život u tom selu osim što traži glasove uslovljavajući to često socijalnom pomoći i drugim davanjima. Struje imaju povremeno, a signal za telefon traže s kamena na kamen.
Da katunska politička priča ne bi ostala samo na opštim mjestima i utiscima, tu je i izborna statistika sa kojom bi trebalo da se pohvali aktuelna vlast.
Na Čevu je od 117 važećih glasova Evropska Crna Gora dobila 112. U Bati od 84, osvojili su 74 glasa. Na Trešnjevu je bilo “gusto”, pa je od 85 važećih glasova “zemljak” dobio tek 70. Ostatak glasova su, što bi mogo biti znak političke vitalnosti i šarolikosti Trešnjeva, podijelili Srpska sloga (2), HGI (2), Pozitivna (3), SNP (1) Demokratski front (5) i Forca (1).
Na ta tri mjesta ukupno je glasalo 291 glasač. Od toga vlast je zaokružilo 256. Pismom je glasao svaki šesti birač.
Katanac na školu kad Marko nauči da piše
Koliko života ima u ovom kraju slikovito govore dva podatka. U četvororazrednoj školi na Čevu, školsko zvono dozove samo prvačića Marka Vukotića. Prije pola vijeka bilo je i blizu dvije stotine đaka. Učiteljica Desanka Nikolić, koja tu piše petice od daleke 1975, kaže da će škola raditi još tri godine.
Da će nakon toga Marko nastaviti školovanje negdje drugo, da će na školu staviti katanac, a da će ona u zasluženu penziju. U Trešnjevu trospratna škola. Nije ni ona bez istorijske podloge, pa mještani ističu da je napravljena na temelju kuće Njegoševe sestre Marije Perović. U njoj u osam razreda uči 12 đaka, a “opslužuje” ih 12 prosvjetara.
Baba Danica čeka zimu pod slamenim krovom
Kad katunska životna i politička priča ne bi imala nijednu kap goročine, uslovi života nasmijane starice Danice Miljenović bili bi više nego ozbiljan razlog da se neko zapita šta vlast čini za ovaj kraj. Osamdesetogodišnja Danica zime dočekuje i ispraća pod slamenim krovom u začađaloj prostoriji.
"Čitav život me muči išijas i astma. Guši me dim sa ognjišta, vrata su i danju i noću otvorena, pa često vijavica unosi snijeg u sobu. Živjela sam poslije rata u Lovćencu i iz panonskog dođo u kameno more da se mučim i čekam smrt", priča starica.
A ovoj skromnoj starici bilo bi dovoljno da joj država pokrije kuću da, kako kaže, ljudski može dočekati smrt
Rođaci kažu da krov “toči kao rešeto” i da se “strina Danica osim jorganom pokriva i najlonom”. Porodica otprilike ne može pomoći, a drugih doborovoljaca nema.
"Glasam Mila otkad je stupio na vlast, ali ništa ne pomaže. Bila sam se naljutila i rekla da ga sad neću glasat, ali rekoše…", osmijehom prekida priču baba Danica.
Pa šta je bilo, jesi li ga glasala, ti ili neko drugi za tebe pitaju je najbliži rođaci.
"Ne znam, piskarali su nešto", kaže baba Danica. A ovoj skromnoj starici bilo bi dovoljno da joj država pokrije kuću da, kako kaže, ljudski može dočekati smrt. A dok smrt ne pokuca na trošna vrata Daničinog doma, njoj ostaje da se moli Bogu za pitomiju zimu, a vlasti za krov i povećanje penzije koja sada iznosi 60 eura.
Galerija
Bonus video:
