Iako je u srednjem dijelu Crne Gore sve više vinorgrada, a malo-malo, pa uočimo reklamu neke nove vinarije ili vidimo etiketu novog vina, to nikako ne znači da je riječ o lakom i unosnom poslu. Imaju vinari svoje muke, nije lako dočekati tenutak kada se sa domaćinskim ponosom prijatelju i gostu može ponuditi čaša plementiog pića o kojem se toliko priča i pjeva.
Valja prije toga podići vinograd, sačuvati ga od raznih bolesti, brinuti se hoće li ga uništiti grad ili vjetar ili pred berbu kiša. Treba nabaviti i dobro posuđe za čuvanje vina, a prije svega, biti dobro vješt, odnosno imati dara da napraviš dobro vino.
Ipak, vinogradari bez posebne gorčine pričaju o svom napornom poslu. Kažu ne živi se od vina nego se živi za vino.
Prve čokote u vinogradima Zorana Ivanovića u Gornjoj Zlatici posadio je 1864. godine njegov predak Luka Todorov. Porodično predanje govori da se Luka doselio sa Sjenica u Gornju Zlaticu, i da je prvih sto sadnica vinove loze kupio kod turskih vinogradara iz Doljana.
U bogomdanoj Staroj Zlatici i Doljanima, čija vina su rado pili kraljevi i kraljice od vremena rimskih cezara, vojvode i serdari, prihodi od vinograda omogućili su i narednim generacijama Luke Todorova lagodniji život. Zoran Ivanović je kazao da je pet generacija, potomaka Luke Todorova, ugradilo sebe u vinograd.
"Luka je usadio 100 loza, napravio za njih krevet, a narednih godina, množio je pogrebenice, i tako je širio vinograd. Od sto loza napravio je hiljadu korijena na hiljadu metara kvadratnih", priča Ivanović, napomenuvši da je Luka poživio 101 godinu.
"Serdar” zbog kučke hvale
Zoran Ivanović je preuzeo domaćinstvo prije deset godina i odlučio da se o vinogradu stara poštujući tradiciju, ali i uvažavajući savjete enologa.
"Uklonio sam stare krevete za lozu, napravio redove, a čokote koji se nijesu uklapali u novi red sam jednostavno pokidao. Zasadio sam nove loze i postavio sistem za navodnjavanje kap po kap. Tako sam stvorio uslove za rad. Registrovao sam i vinariju.
"Možemo se pohvaliti da na svakom kontinetu imamo makar dvije flaše „serdara“". rekao je Ivanović
Vino je dobilo ime „serdar“ zbog poznate kučke hvale, dijelom i zbog sjećanja na taj vojnički čin a najviše zbog toga što vinogradar u svom vinogradu mora biti vojnik u pravom smislu te riječi". rekao je Ivanović, napomenuvši u šali da se na njegovom imanju radi po vinogradaskom „pravilu službe“.
Od Luke Todorova je nastala velika porodica koja se potom odselila širom svijeta. Sa njima je odlazilo vino „serdar“.
"Možemo se pohvaliti da na svakom kontinetu imamo makar dvije flaše „serdara“". rekao je Ivanović.
Vinograd Ivanovića sada broji oko dvije hiljade čokota, a prema njegovim riječima, tri hiljade omogućilo bi pozitivno poslovanje. Starih loza još ima u vinogradu, ali se novim pristupom u proizvodnji vina promijenio i njegov ukus.
"Oko 70 odsto sadnica je sorte vranac, a ostalo kratošija. Vino koje sad dobijamo nije slatko kao ranije jer je tehnologija drugačija. Vino se filtrira uz pomoć tehnologa iz Agrokombinata, analize su takođe redovne, a i vinova loza se češće navodnjava tako da sve to utiče da vino nema koncentraciju šećera koju je imalo ranije. To je vino tamnocrvene boje sa purpurnim nijansama i intenzivnom aromom na sitno crveno voće. Koristimo i specijane plutane čepove za čuvanje vina. Lakše ga je proizvesti nego sačuvati", rekao je Ivanović.
Hektar pod lozom krivi kičmu
Posla u vinogradu ima dosta, a kako Ivanović kaže, hektar zemlje pod vinogradima „krivi kičmu“. Međutim, uz pomoć porodice sve je lakše.
„Serdar“ se izvozi u Italiju, toči se u elitnim restoranima a kupuju ga u privatnim vinotekama
"Sin pomaže oko prskanja loze, ja kosim, stara majka kupi sijeno i njeguje mlade loze, a supruga i kćerka su zadužene za lijepe poslove – oko pretakanja vina. Kćerka ima obavezu da vino prespe iz inoks posuda u flaše.
Barik se otvara uz pomoć prijatelja. Okupi se 5-6 bračnih parova, naših prijatelja, uz roštilj popijemo dvadesetak flaša vina. Temperamentno, harmonično i snažno vino odležavanjem u hrastovim buradima razvilo je dodatnu kompleksnost. Sjutra se čujemo, nikoga ne boli glava, što znači da je barik vino dobro i spremno za promet", rekao je Ivanović.
Pored imanja Ivanovića prolazi potok od dva izvora – Kotljevika i Žalane, koji nikad ne presušuju. Po starom dogovoru sa plemenicima, koji datira još iz doba kralja Nikole, voda je podijeljena na satnice, tako da se vinograd Ivanovića navodnjava svakog petog dana po 13 sati.
"U staro vrijeme vinograd se uopšte nije navodnjavao. Novim režimom nalivanja produžio sam berbu dvadeset dana", rekao je Ivanović.
„Serdar“ se izvozi u Italiju, toči se u elitnim restoranima a kupuju ga u privatnim vinotekama. Ivanović je kazao da godišnje proizvede od 900 do 1.400 flaša.
"Imam fenomenalnu saradnju sa Ministarstvom poljoprivrede i sa opštinskim službama. Smatram da bi se vinogradarima i drugim poljoprivrednicima pomoglo ako bi se omogućilo da vraćaju kredite kroz svoje proizvode. Takođe, mislim da bi vinogradare trebalo razvrstati po broju čokota, jer ne mogu svi isto da se tretiraju", rekao je Ivanović.
Vučinići snabdijevali hotel „Evropa”
Istorija vinarije „Vino Vučinić“ u Rogamima istovremeno je porodični ljetopis porodice Petra Vučinića čiju su preci u doba „milosti“ kralja Nikole imali monopol solju, parabrodom plovili od Ulcinja do Rijeke, uživali u bogatstvu, a potom pali u nemilost crnogorskog suverena i bankrotirali.
U prvo vrijeme vinogradi Petra Jakovova Vučinića brojali su 50 hiljada čokota, a danas njegov potomak Petar, obnavljajući vinograd, ostavlja i sjećanje na slavno doba svoje porodice.
Petar Vučinić je jedan od osnivača Udruženja vinara Crne Gore.
"Neko potopi naš parabrod u Skadru. Hipoteka je bila na našu imovinu u Piperima, u Rogamima, Vranićima i u Tološima. Ponudimo zlato, ali kralj Nikola traži imanje. Na licitaciji naš prijatelj Boro Radev Radević je ponudio zlato a kralj ga upita da ti Vučinići nijesu dali pare da im vratiš imanje. I tako, od silne imovine ostala nam je samo kuća i nekih 2.000 metara kvadratnih", rekao je Vučinić prisjećajući se porodičnog ljetopisa.
Vinograd Vučinića od 50 hiljada čokota usađen je bio brdunima, na pritke bez žice i kolčeva. U to vrijeme bili su glavni snadbjevači vinom hotela „Evropa“ u Podgorici.
"Podgorica nije bila velika, ali nije bilo ni uvoza vina", pojasnio je Vučinić.
Vinograd su posjekli italijanski vojnici za ogrev u toku rata, a zapaljen je tada i pčelinjak.
Vinograd su posjekli italijanski vojnici za ogrev u toku rata, a zapaljen je tada i pčelinjak. Poslije rata vinograd je brojao ne više od 1.500 čokota.
"Stric Mihailo je umro 70-ih godina, a imanje je meni ostavio. Počeo sam odmah da širim vinograd, a pojedinih godina usadio bih i po 1.000 - 2.000 čokota vranca. Tako sam formirao vinograd i sada imam oko devet hiljada čokota.
Proizvedem 15 do 20 tona grožđa i osam do 10 hiljada litara vina. Vino pravim na tradicionalan način, bez hemikalija. Koristim samo vinobran. Vino nije filtrirano i može se na dnu boce naći malo taloga", rekao je Vučinić, napomenuvši da je glavni nosilac posla u vinogradu.
On je kazao da crnogorski vinari imaju kvaliet, ali smatra da država mora pomoći u pronalaženju tržišta.
"Imam dobru saradnju i komunikaciju sa opštinskim Sekretarijatom za preduzetništvo i razvoj, kao i sa Ministarstvom poljoprivrede ali moramo se više pozabaviti životnim pitanjima.
Crnogorski vinar ne živi od vina nego za vino, rekao bi Rade Rajković
Crnogorski vinar ne živi od vina nego za vino, rekao bi Rade Rajković, vinar iz Kuča, ali u svakom slučaju Ministarstvo poljoprivrede mora više pomoći ne samo sektoru vinogradarstva nego i svim poljoprivrednicima.
Crna Gora godišnje potroši 450 miliona eura na uvoz hrane, a mnogo toga možemo sami da proizvedemo. Takođe, poljoprivrednicima treba omogućiti hipotekarni kedit bez žiranata, kao i da država subvencionira kamatu, a ljudima koji časno bankrotiraju, usljed vremenskih nepogoda, omogući drugu šansu", rekao je Vučinić.
Nema boljega od našega iz Mačuga
Na jugu je još više I vinograda i vina, priča o i njegovoj plementiosti i snazi je još glasnija. U Crmnici, koja je po vinu postala nadaleko čuvena, gotovo da nema kuće koja nema vinograd i u podrumu makar desetak flaša prekrivenih prašinom.
Za Bata Dobrkovića život bez vinograda i vina ne bi bio bog zna kako zanimljiv. Svaki vikend ovaj inženjer pomorstva iz Bara žuri u zavičaj i prije nego otključa kuću prođe kroz vinograd.
"Imam hiljadu čokota i planiram da još malo povećam broj, ali ne mnogo da to ne bi preraslo u industriju. Treba se ograničiti na određeni broj, jer se tako naviše možemo posvetiti kvalitetu", kaže Dobrković.
Vino je najljepše, kako kaže Dobrković, piti tamo gdje je nastalo. "Zato sam tu opremio jedan stari podrum. Povremeno navrate grupe Engleza i Rusa iz Budve da tu malo odmore i uživaju u miru.
Vino je posebno uživanje, jer je čisto kao suza. Nema u njemu aditiva i vinobrana, pa ga čuvaju hladni i vlažni podrum i njegova jačina. A ni u Crmnici ni u Crnoj Gori nema boljega mjesta za uzgoj vinove loze o Mačuga. Dobro osunčano a na 200 metara visine pa pa šećer u grođu dođe i do 30", kaže Dobrković.
Kap znoja za kap vina
Za, u regionalnim okvirima, poznatog vinogradara Gara Asanovića iz Kokota nadomak Podgorice vinogradastvo nije samo posao, a vinarstvo puko priozvođenje pića. - Vino je mnogo više od toga, vino ima ključeve od tuge - kaže Asanović. A da bi se tuga sigurno zaključala i flaše napunile dobrim vinom treba mnogo truda, neki vinogradari kažu za kap vina treba kap znoja.
"Proizvedem oko dvije hiljade litara vina koje svake godine osvaja nagrade na regionalnim sajmovima. Iako cijenim tradiciju, mislim da u uzgajanju vinove loze i proizvodnji vina treba i te kako voditi računa o preporukama stručnjaka. Često vidimo da ljudi peku rakiju, pa nalože jaku vatru da što prije istoči a ne znaju da se na temperaturama preko 85 stepeni uz alkohol isparavaju i štetne hemikalije.
Još je složeniji posao pravljenje dobrog vina, a čuvanje je posebno bitno", kaže Asanović, pokazujući drvenu burad u kojima vino “diše” i dobija kiseonik potreban za zrenje. Ovaj vinogradar može da se podiči velikim brojem prestižnih nagrada sa regionalnih manifestacija, a njegova vina su uvijek pri vrhu liste najboljih. Uzvodno uz Sitnicu u Berima nalaze se vinogradi Vukićevića. Vuksan Vukićević sa sinovima održava veliki vinograd i godišnje proizvede više 2000 litara vina i rakije.
U šali kaže da je to prepustio sinovima od kojih mlađi Filip, kao budući agronom, namjerava potpuno i profesionalno, da se posveti ovom poslu. Oni kažu da bi mali proizvođači mogli da budu ozbiljna konkurencija velikim industrijama.
"Kada bi neki od nas vinara mogao da proizvede 30 do 40 hiljada flaša i da cijenu na malo spusti u odnosu na cijene velikih proizvođača, onda bi imao sigurnu i dobru zaradu. Ipak, i ovako kada se sve razradi i uredi, mislim da će od ovoga posla moći pristojno da se živi. U međuvremenu, treba proširiti vinograd i napraviti potrebne objekte, a prije svih novi podrum", kaže mladi vinar Filip.
Savić: Udruživanje malih je šansa za uspjeh
Stručnjak za vina, dr Svetozar Savić, kaže da južni dio Crne Gore ima odlične prirodne predispozicije za proizvodnju vrhunskih vina. Ali da bi se te prirodne povoljnosti iskoristile, treba dosta ulaganja i isto toliko stručnih znanja iz oblasti vinogradarstva, vinarstva i marketinga.
U Crnoj Gori, kako kaže dr Savić, gotovo da nema porodične vinarije koja ne kuburi sa nekim od ovih uslova koji su nužna nadgradnja onoga što nudi priroda.
"Posljednje decenije crnogorsko vinogradarstvo zasjalo je punim sjajem. Dostignut je određeni proizvodno-higijenski kvalitet vina kao i estetski nivo same vinske ambalaže. Među porodičnim vinarijama profilisani su hobisti ili entuzijasti koji se oslanjaju na tradicionalne vrijednosti.
Vina su im sve boljeg kvaliteta ali se, usljed nedostatka novca, nepovoljne starosne dobi i sl, ne upuštaju u ozbiljnije investicione zahvate. Srednji proizvođači značajno više investiraju, postepeno proširuju kapacitet podruma (1000 do 3000 litara vina) i vinograda, češće koriste savjete eksperata, uz koje se i sami edukuju, postaju prepoznatljivi i kroz turističku ponudu koja im donosi povremene prihode.
Krupniji proizvođači, njih petnaestak, kapaciteta podruma od 3000 do 30000 litara ili više, koračaju prema velikim vinima. Već su duboko u investicijama, proizvodnja im je, uglavnom, tehnološki kontrolisana, čime je i kvalitet vina standardniji, godišnje ulaganja po jedinici proizvoda se smanjuje, turistička ponuda ozbiljnija (degustaciona sala, noćenje i sl) a prodaja vina permanentnija", kaže Savić.
Zato treba na vrijeme popričati s mlađom generacijom i otkloniti neke od sopstvenih iluzija
Sada se vinari i pored, kako kaže Savić, snažnog iskoraka nalaze pred još većim izazovom nego prije desetak godina.
"Kod svih postoje dva krucijalna problema: prodati svoje vino i naplatiti ga i nastaviti stabilnu proizvodnju u okviru vinarije. Proizvodnja i kvalitet vina u regionu i svijetu stalno raste. Vina se mogu kupiti po vrlo pristupačnim cijenama, i naši proizvođači teško mogu biti takmac velikim proizvođačima. Da bi održali svoju proizvodnju, cijena flaširanog proizvoda treba da je konkurentna, a vino odličnog kvaliteta.
To se može postići samo snižavanjem troškova po cijeni proizvoda i uvećanjem obima proizvodnje. Za one koji mogu da prevaziđu sopstvenu taštinu, udruživanje kroz zajedničko skladištenje, etiketu i prezentaciju proizvoda redukuje troškove i može biti rješenje pa o tome treba razmisliti", kaže Savić.
On kaže da vinar u svom radnom vijeku „ima samo tridesetak prilika da napravi vino“.
"Od toga treba odbiti sedam do deset klimatski nepovoljnijih godina. Nekolike godine ni on nije u dobroj formi. Ako ga posluži zdravlje, ostaje mu samo petnaestak šansi za proizvodnju velikog vina. Malo i za najbolje. Zbog toga je to porodični biznis. Zato treba na vrijeme popričati s mlađom generacijom i otkloniti neke od sopstvenih iluzija", objašnjava Savić.
Galerija
Bonus video:
