Monahinjama je bilo potrebno 15 godina da iz ruševina podignu manastir Dugu i ožive crkveno imanje koje se nalazi sedamnaest kilometara od Podgorice prema Kolašinu u istoimenom selu.
Monaška zajednica se izdržava svojim radom i rukotvorinama proizvodeći med, vino, ljekovite rakije travarice, kreme za lice na bazi meda, ali ne tako davno, sve je bilo drugačije - prije 15 godina crkva i konak bili su zaboravljeni i u ruševinama.
Igumanija Jovana Vlastelica došla je u Dugu 1997. godine, a prema njenim riječima, obnovu manastirske crkve i konaka, izdašno su pomagali direktori podgoričkih državnih i privatnih preduzeća.
"Dva mjeseca sam živjela u kući komšinice Jovanke Tice- Vujotić dok nije došla sestra Fotina. Tada smo dobile tehnički kontejner i uselile se u njega. Sjećam se da poljski WC nijesmo imali pet mjeseci. Crkva je bila u lošem stanju, nije bilo struje, vode, puta... U tom periodu mnogo nam je pomogao Veselin Perović iz Javnog preduzeća „Vodovod i kanalizacije“ koji je i pokrenuo obnovu. On bi organizovao prevoz materijala, radili su i njegovi radnici, a vlasnik „Kipsa“ Risto Drekalović takođe nam je tada mnogo pomogao", rekla je mati Jovana.
Mir u ruševinama
S obzirom da su zidovi konaka bili u lošem stanju, mati Jovana kaže da se njegova obnova nametnula kao prioritet.
"Iako je sve bilo u ruševinama, imala sam od početka nesvakidašnji osjećaj mira. Nije to bio običan mir, jer u takvim životnim okolnostima to nije bilo moguće, nego jevanđelski mir. I sestra Fotina i ja smo radile najteže poslove. Kamion zemlje, na primjer smo nas dvije znale ručno da raširimo po kamenitom i neravnom dvorištu. Samo kada se sjetim dobro da smo žive poslije svega... Jednom nam je došla u posjetu jedna časna sestra, katolkinja, i čudila se kako ćemo nas dvije obnoviti ruševine. U razgovoru je pomenula da su oni planirali da obnove manastir jer je na lijepom mjestu i pogodan za misionarenje. Dok smo stajale ispred ruševina, bez novca i načina, odgovorila sam joj da je za mene konak završen, jer sam duboko vjerovala da će tako biti."
Vladika Amfilohije je ponudio da se zamonaše njihovi sinovi i da naprave muški manastir.
Radovi na konaku započeti u junu okončani su u februaru 1998. godine i tada se u jednom danu krstilo 54-oro mještana Duge.
"Pomagali su nam direktori podgoričkih državnih preduzeća, ministar poljoprivrede Radivoje Rašović, Vojin Blagojević iz Elektroprivrede, Rade Nišavić iz Bijelog Polja uradio je prozore, priložnik je bio Arso Milić sa svojim preduzećem i mnogi drugi. U to vrijeme ljudi su se prosto utrkivali ko će više da pomogne", rekla je mati Jovana.
Na Krstovdan, sjeća se igumanija, dobili su na poklon automobil u „raspadu“, čuveni „reno 4“, koji im je koliko-toliko olakšao odlazak do Podgorice.
"U “renou” nije bilo grijanja, a vrata nijesmo mogla zatvoriti. Sestru Fotinu je bolio lijevi a mene desni bubreg od promaje koja je furila kroz vrata. Nekako u to vrijeme krenuli smo istovremeno i u obnovu crkve, a kasnije i u izgradnju priprate. Pomogao nam je bivši ministar vjera Slobodan Tomović i uz njegovu pomoć sjećam se da smo kupili namještaj za konak, jer bukvalno ništa nijesmo imale", rekla je mati Jovana napomenuvši da su tada dobile i treću sestru- Ruskinju Jelenu iz Moskve.
Japanka je jednostavno nestala. Nikada je više nijesmo vidjele.
"Tada je u manastiru bila jedna monahinja iz Japana i dvije Ruskinje. Japanka je predložila da se konak radi iznad crkve. Govorila je naš jezik, pjevala za pjevnicom, a sjećam se da se hranila samo bananama, jabukama i pila isključivo destilovanu vodu. Zbog njenih navika u ishrani često smo odlazili na pijacu, kako bismo joj ispunili želju, međutim, kada je počelo bombardovanje 1999. godine, Japanka je jednostavno nestala. Nikada je više nijesmo vidjele. Poslije toga zvali su nas iz srbijanske policije i interesovali se gdje se nalazi", rekla je mati Jovana napomenuvši da je gornji konak ubrzo postao dom za nove monahinje koje su počele dolaziti iz Bosne, Rusije, Like, Korduna, Srbije ali i iz drugih krajeva Crne Gore.
Krave i koze zamijenili pčelama
Treći konak sa ekonomskim dijelom je izgrađen je 2008. godine, a prema riječima mati Jovane napravljen je uz pomoć šest kredita.
Jedno vrijeme u sklopu manastirske ekonomije sestre su se starale o kravama i kozama, a nadaleko je bio čuven sir iz manastira Duge.
"Krave i koze više ne držimo. Umjesto njih sada imamo košnice sa pčelama, baštu za naše potrebe i vinograd od 2.000 čokota. Pravimo naše vino, rakiju propolisovaču, mediće od ljekovitih trava, polena i meda, koji su dobri za imunološki sistem, bronhitis i štitnu žlijezdu. Proizvodimo i forte med od matičnog mliječa, i bronho med sa propolis kapima, razne kreme za lice, meleme i ulja", rekla je mati Jovana napomenuvši da više nema toliko novčanih priloga i da se izdržavaju od rada i rukotvorina koje prodaju.
U manastiru sada živi šest monahinja i dvije iskušenice. Mnoge monahinje, koje su u Dugi započele podvig, sada su igumanije u većini ženskih manastira.
Tradicija pravoslavnog ikonopisanja od početka je bila dio manastirskog duhovnog života.
Ikonopisom se sada bavi sestra Sergija, a njene ikone krase mnoge hramove i domove vjernika širom Crne Gore.
Galerija
Bonus video:
