Bojana Đokića, Nebojšu Kalezića i Zorana Radulovića članove PSK Prekornica koji su 16. avgusta oko 15 sati sa još troje crnogorskih planinara Zehrom Balić i Ivonom Jočić iz bjelopoljskog PD Smiljača, Željkom Pajović iz OC Higlander iz Kolašina i ostatkom ekipe iz Srbije stajali na 5671 metara visokom vrhu Damavanda na Trgu 9. decembra nakon ekspedicije koja je trajala od 8 do 22. avgusta dočekale kolege iz kluba, prijatelji i sugrađani, ali ne i zvaničnici.
Nebojša Kalezić priča da su se početkom avgusta nakon svih fizičkih i finansijskih priprema koje su im teže pale nego fizičke, uputili na put dug preko 4000 metara sa ciljem osvajanja najvećeg vrha Irana i Srednje Azije, 5671 metar visokog Damavanda.
Iz Danilovgrada su se uputili do Skoplja gdje su se sastali sa ostatkom ekspedicije odakle su se skupa uputili u Istanbul iz kog ih je putovanje dugo 35 sati odvelo do Teherana.
"Na Iranskom prelazu uz obavezno oblačenje dugih pantalona, i obaveznih marama za djevojke uz malo strožiju kontrolu ulazimo u Iran. Iranski graničari i dalje u ne znanju gdje ja taj Montenegro ili Karadag već misle da je u pitanju Kanada", priča on dodajući da ih je put kroz Iran vodio pored neopisivih predjela, kamenih pustinja, nomadskih naselja, krda kamila što je stavralo privid da je vrijeme tu odavno stalo.
Pogled na Damavand imali su tek iz mjesta Polur gdje su se prepakovali i kamionetom nastavili do prvog baznog kampa Gosvan Sara na 2950mnv. Prvu noć na ovoj planini većina njih je spavala pod vedrim nebom jer nije bilo potrebe da u vedroj noći po visokoj temperaturi raspakuju šatore.
Lagano penjanje prašnjavom stazom
Sjutradan su se pred polazak do planinarskog doma na 4290mnv cjenkali za transport tereta i oko 9 sati krenuli .
„Staza do doma lagano se penje,prašnjava je, kamenita i dosta je dugačka. Već posle 3500 metara nadmorske visine osjeća se blaga glavobolja i uticaj visine. Većina se žali da ih glava boli od vjetra ili kape pa čak i naočara. Oko 16 sati stigli smo u dom, izuzev dva člana ekipe koji su kasnili zbog glavobolje“, priča Nebojša.
Utiske o domu koji spolja mnogo lijepo izgleda piča on, pokvarila je unutrašnja zapuštenost, smeće i čudni neprijatni mirisi. Ipak to ih nije omelo da 15. agvusta uveče naprave plan da narednog jutra u 7 sati , ako ustanu bez glavobolje krenu ka 5000 m nadmorske visine i da ako sve bude u redu produže ka vrhu.
Staza ide sitnim siparom sastavljenim od pijeska , pepela i sumporne prašine, a na pojediniom mjestima oko nas izbija i sumporni dim dosta oporog mirisa sa otrovnim isparenjem.
Planinari su se na vrhu zadržali jedan sat, fotografisali se, čestitali jedni drugima, a spuštanje im je kaže Nebojša išlo mnogo brže, u dom su bili nešto posle 19 sati, prespavali i ujutro nastavili ka 2950 metara.
Članovi Prekornice kazali su nam da im je čast što se nakon 14 nezaboravnih dana i ekspedicije koju će uvijek pamtiti zastava „Prekornice“ zavijorila na još jednom vrhu iznad 5000 metara.
Bonus video:
