Veljko Ičević (85) nedavno je objavio drugo dopunjeno izdanje knjige sjećanja pod nazivom “Džan ulica u Staroj varoši” u kojoj je opisao ljude, šale, anegdote, kao i događaje koji su obilježili njegovo djetinjstvo i vrijeme prije i poslije Drugog svjetskog rata u glavnom gradu Crne Gore.
Ičević je rekao da je knjiga napisana po sjećanju ali i na osnovu porodičnih priča.
"Nijesam istoričar niti hroničar. Samo se prisjećam prilika, običaja i dogodovština, kako se živjelo, veselilo i tugovalo, istovremeno uživajući da drugome dočaram vedri duh i atmosferu stare Podgorice", rekao je Ičević.
Uoči rata, podsjeća Ičević, u Podgorici je bilo 3.000 domaćinstava sa 16.300 stanovnika. Ičević je podsjetio da su porodice Azganovići, Alibalići, Salahagići, Ahmetovići i Hadžiasanovići došle iz Male Azije.
"Najstarije porodice su bile Lainovići, Osmanagići, Stanići, Đečevići, Abdovići, Krnići, Lekići, Afovići, Derviševići, Šestići, Čubranovići, Stijovići, Radičevići, Gvozdenovići, Nenezići... Međutim, sada i po neđelju dana bude da u šetnji gradom ne vidim Staropodgoričanina. Sretnem ponekad Musu Rumina, koji se dobro kreće, iako primiče stotu. Izljubimo se kao tetke i razgovaramo", kaže Ičević.
Coka i Ferat "izdušivali" šilima
Džan(duša) ulica u Staroj varoši nalazi se u blizini starog zatvora Jusovače, a u rodnoj kući porodice Veljka Ičević, čiji je prvobitni izgled nepromijenjen, iako je napravljena prije osam decenija, još se stanuje.
Obuća se prodavala u prodavnicima "Bata" u kući Miće Đurišića na Zabjelu i na ulazu na Vezirov most u kući Mitra Radunovića
U svojoj knjizi Ičević se prisjeća ćemalista, momaka koji su živjeli u priobalju Morače, na Rogu Ćerića i Tablji Bešlića.
"Kada im se ćefne, Coka i Ferat preplivaju rijeku i na Kruševcu se izbodu šilima da "izduše" i onda se vrate ruku pod ruku kući", opisao je Ičević dvojicu tipičnih ćemalista napomenuvšo da su bili i dobri kajakaši, fudbaleri i skakači u Moraču sa Đulmeza i Momišićkih pećina.
Monopol bila "jedina industrija"
Voz "Ćiro" polazio je u osam sati prema Plavnici a jak sjeverni vjetar je zaustavljao "Ćira" na Pobrežju
"Krajinjani su čunovima dolazili uveče na Plavnicu da bi sjutra prvim "Ćirom" predali duvan u Monopol. Dosjeti se Mitar i u povećoj baraci otvori prenoćište. U oskudnoj posteljini ležalo se "refuso" pa je spavanje „na bandu“ koštalo dinar, a "na leđa" dinar i po. Bivalo je da i onima koji su spavali "na bandu" naplati dinar i po, jer ih je, tobože, vidio da su dio noći spavali na leđa. Obuća se prodavala u prodavnicima "Bata" u kući Miće Đurišića na Zabjelu i na ulazu na Vezirov most u kući Mitra Radunovića. Obuća je bila jeftinija, nije se plaćao opštinski porez, jer su se radnje nalazile van gradskog atara", rekao je Ičević.
Avanture sa "Ćirom"
Veljko Ičević je rođen 1926. godine, diplomirao je na Novinarsko-diplomatskoj visokoj školi u Beogradu 1953. godine, a radio je kao profesionalni novinar i glavni urednik u Radio Titogradu, u privredi i banci, sindikatu, bio je konzul SFRJ u Bariju
"Putnici tada izađu i guraju dok voz uhvati zagon. Iz predostrožnosti voz se zaustavljao ispred mosta na Cijevni da izađu putnici, pa se opet ukrcaju i nastave prema Plavnici, gdje se vaporom (brodom) prelazilo u Virpazar. Tu se drugim vozom vozilo preko Sutormana do Bara. Putovanje do mora trajalo je devet sati. Sjeverni vjetar, najčešće vrlo jak, trajao je tri, sedam, četrnaest ili dvadeset jedan dan. Zvali su ga Bratonožić, Podgoričanin, "sanitarni inspektor" i "đever kada isprati kišu". Duvao je u jesen i zimu, ali i u maju. Bježalo se od sjevera u Tursku. Pitaju otuda poslije dvije-tri godine "je li prestao", pa ako jeste vrate se na starevinu", ispričao je Ičević.
Veljko Ičević je rođen 1926. godine. Diplomirao je na Novinarsko-diplomatskoj visokoj školi u Beogradu 1953. godine. Radio je kao profesionalni novinar i glavni urednik u Radio Titogradu, u privredi i banci, sindikatu, bio je konzul SFRJ u Bariju, u nekoliko saziva i odbornik a sredinom 60-tih u jednom mandatu poslanik republičke Skupštine.
Objavio je knjigu "Trasom pruge Beograd – Bar", "Samoupravljanje u Titogradu", i "Markovi mlini na Ribnici".
Ne treba politika nego motika
"Medo zvani Kakarić bio je puki siromah. Takvi su teško nalazili priliku da se ožene. Ipak, nađu mu stariju đevojku i kada su ga po običaju "ubacivali" u đerdek, đe ga čeka mlada, na vratima je uzviknuo: "Pobogu, je li ovo sve moje". Jednom su prosili đevojku i taman da stave prsten i uglave vjeridbu, baba se pohvali kako đevojka ima malu maturu.
Prosci rekoše: "To je mnogo škole za našu kuću" i odustadoše od prosidbe. U drugoj prilici, pri samoj uglavi, neko stariji iza ognjišta dobaci da je njihova udavača u ratu bila komesar čete. To je bilo dovoljno da se gosti dignu sa riječima da njima ne treba politika nego motika. Dobre snahe u staroj Podgorici zvale su se ugodnice i stimanice, a one druge brukobitnice, oštrokondže i alapače, a najgore krvomutnice", rekao je Ičević.
Metoda liječenja djece
Ičević je zapisao i kako je nastala fraza "ostavio me autobus".
"Žarkecova sestra posjetila je majku na Cetinju i za dvadesetak zimskih dana dobro su se ispričale. Kćerka je kazivala i najsitnije novosti iz Podgorice. U ispraćaju, šetale su oko stanice i toliko se zanijele pričom da je autobus pošao. Obično se ne kaže zakasnio sam na autobus nego "ostavio me autobus", rekao je Ičević.
Dogovaraju se majka i sin koju školu poslije osnovne da nastavi.
"Predlaže mu da uči za tehničara, ekonomistu ili neki zanat. On, međutim, izrazi želju: "Ja bih, majko, da učim za Tripa Ercega", koji je tada, kao generalni direktor Industrije "Radoje Dakić" imao najveću platu u gradu i okolini. U drugom slučaju dođe momak sa malo škole da se zaposli. Direktor ga pita šta ima od spreme a on kao iz puške: "Ja sam Mugoša", ispričao je Ičević.
Bonus video:
