“Današnja djeca i mi koji smo odrastali tokom Drugog svjetskog rata razlikujemo se kao Bog i šeširdžija. Ova danas se tuku po školama, kradu, izmišljaju priče, fali im lijep ljudski odnos. Mi se u srednjoj školi nikada potukli nijesmo”.
Tako osamdesetpetogodišnji Nikola Škopelja započinje razgovor sa novinarkom, prisjećajući se davne 1952. godine, kada je nastala fotografija na kojoj pozira sa maturantima ispred Savezne hidrometeorološke škole u Beogradu.
“Ovoga smo zvali Baba, ne znam zašto. Ovaj je bio sin čuvenog beogradskog pekara i slastičara. Tu je Ilija Bosanac, Makedonac koji je pao jednu godinu, Perica - promiješani Srbin i Makedonac, Franc Slovenac, Marica mala, tako smo je zvali, dvije Vojvođanke koje su učile Tehničku školu, pa se prebacile kod nas. Makedonac iz Tetova je uvijek donosio tegle dobrog pirinča. Sjećam se Slavonke Melanije i Dalmatinca Marijana, bio je visok i dobričina po prirodi, uvijek je nešto čitao”, prisjeća se penzioner srednjoškolskih dana. Na poleđini fotografije, koju Škopelja čuva već 67 godina, ispisana su imena školskih drugova. Na fotografiji - djeca od Đevđelije do Triglava.
“Složni smo bili, nije bilo tuča, a Srbijanci i Makedonci su se uvijek svađali. Većina nas stanovala je u internatu. Kako nam je bilo? Pa, za bolje nijesmo znali. Doveli su nas sa sela, da učimo, imali smo tri obroka i bijesnog upravnika”, kaže Škopelja “Vijestima”. Posebne uspomene vežu ga za Internat, koji je bio na adresi Ranka Tajsića 1 na Voždovcu. Slobodno vrijeme, kaže, nijesu imali, a spavali su na “drvenim krevečinama”. “Imali smo i mi naše princeze. Jedna od njih bila je brataničina predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije. Njena haljina vrijedjela je kao pet naših stipendija. Eh, da, sjećam se Ruške i jedne situacije koja se prepričavala. Došao jedan iz Vojvodine i pita je onako kočoperno ‘Ruška, kad će biti neko majmunče’, a ona mu odgovara - ‘Kad ti budeš tata’. Bilo je psovki, provokacija, ali smo se lijepo slagali, svako je bio osoben na svoj način”, priča Škopelja.
Iako je kao četrnaestogodišnjak u Beograd došao iz dalekih Đenđinovića kod Sutomora, kući nije često išao, baš kao ni školski drugovi koji su iz udaljenih mjesta došli u Beograd da se školuju u Beograd. Sa njim su u Beograd pošla još tri Crnogorca iz Herceg Novog. “Jednom na polugođe i jednom poslije drugog polugođa se kući išlo. Dugo se putovalo. Nijesu nas imali kad razmaziti! Nakon časova, jedino zanimanje i uživanje mi je bilo da sa drugovima idem na utakmicu, kada igra Lovćen. Na igranke u sportski centar nisam išao. Mi smo bili ‘napumpani’, prvo profesor predaje, mi to bubamo. Nismo ni imali slobodnog vremena. Sjećam se da smo geodeziju imali ponedjeljkom. Osam časova, pa nam profesor da utorak slobodan. Profesor geodezije bio je jako strog”, ističe Škopelja.
Škopelja smatra da su nastavnici pedesetih godina prošlog vijeka bili pitomiji, ali da su “tražili strogoću”.
“Radi nas su je tražili. Imali smo grubog razrednog starješinu. Bio je pametan i duboko obrazovan čovjek. On je bio i načelnik Hidrometeorološke službe Jugoslavije. Profesor srpskog jezika bio je Zečević, porijeklom iz Vasojevića. Makedonac je pao godinu kod njega, jer ga je pitao šta će mu srpski jezik”.
Poslije druge godine, učenici Srednje hidrometeorološke škole imali su praksu. Škopelja se sjeća da su tada išli u menzu “Domovina” na Voždovcu. Poslije su obilazili sve menze, u koje su išli službenici. Škopelja se sa nostalgijom prisjeća i kako je sa vršnjacima po završetku Srednje škole putovao u Ohrid.
Nakon završene srednje škole, Škoplja je došao na Cetinje. Malo je radio u prijestonici, malo u Podgorici, jer je imao zagarantovan posao.
Pamti blage učiteljice iz Sutomora
Iako najviše govori o srednjoškolskim danima u Beogradu, Škopelja pamti i trenutke provedene u osnovnoj školi u Sutomoru, koju je pohađao tokom ratnih godina. Tada su, kaže, uslovi diktirali kada će i kako će ići u školu.
“Učiteljice u Sutomoru su bile blage i dobre, mještanke. Bila je i jedna srdita Dubrovčanka. Na nastavu je išlo od 10 do 15 đaka. Škola je bila posebna, jer je vlasnik te kuće u kojoj smo učili bio čuveni vajar iz našeg kraja Marko Brežanin”.
“I dalje mi mirišu dunje iz 1944”
“Te 1944. godine dunje su dobro rodile. I dan-danas mi te dunje mirišu”, prisjeća se Škopelja djetinjstva.
Kaže da su njegovu porodicu Njemci istjerali iz kuća, te da su iz njegovih Spiča otišli u Barsko polje, a zatim u Velebuse.
“Imao sam deset godina i majka me je poslala da donesem brašno. Gledao sam Barsko polje kao na dlanu, sve je pucalo. Majka me pita da li se plašim i kaže mi da se ne bojim, jer su partizani osvojili Bar. Bio je 24. novembar 1944”.
Bonus video:
