Koliko znate ljudi koji žive svoje živote baš onako kako žele i oduvek su htjeli?
Jovan Džoli Ulićević je to pitanje davno postavio sebi i odlučio da ne želi da pristaje na kompromise, već da živi svoj život autentično.
Jovan je prva transrodna osoba koja je o tome progovorila javno u Crnoj Gori i prvikoji je uradio operaciju prilagođavanja pola o trošku Fonda za zdravstvo u iznosu od 80 odsto.
Ulićević je izvršni direktor NVO Spektra, a za "Vijesti" je govorio o položaju LGBT osoba u društvu, o svom ličnom putu kroz dileme i predrasude, napadima na trans osobe...
Interes javnosti za LGBT osobe često se svede na ono što je u domenu privatnog – je li tu motivacija da se o tome govori ustvari želja da se pošalje poruka osobama koje se nalaze u sličnoj situaciji?
Mislim da motivacija interesa javnosti za naše živote, naše identitete prije svega, naša tijela i način života, može naći nekoliko izvora. Prije svega, živimo u području velikih zabrana, pa je samim tim naše usuđivanje da živimo živote slobodno samo po sebi interesantno u najmanju ruku. Koliko znate ljudi koji žive svoje živote autentično, baš onako kako žele, kako su oduvjek htjeli? Ja ih znam vrlo malo. Dalje, seksualnost i rod su teme koje su i dalje veliki tabu, pa je samim tim i svaki izlazak iz uskih koridora podrazumijevanog nejasan, izaziva čuđenje, neodobravanje, pa čak i ljutnju - što je potpuno razumljivo jer uvjek dolazi od onih koji sebi ne dozvoljavaju slobodu, na bilo kojem polju života. Mislim da ne mora nužno značiti da se ljute samo one osobe koje ne priznaju sebi ko su i šta, već se ta ljutnja izražava kao zamjeranje svima onima koji su donijeli odluku da žive svoje živote kako osjećaju i hrabro kažu “Ne” stegama i normama. To je jedan hrabar, revolucionaran čin, za koji treba mnogo hrabrosti, ali i shvatanja prije svega da život na bilo koji drugi način je gubljenje dragocjenog vremena življenja. Na koncu, mislim da je vrlo malo propitivanja normi - za šta vjerujem da je odgovorno neadekvatno obrazovanje. Mnogi ljudi tvrde da su neke “istine” neupitne (npr. Odnos između muškarca i žene, muško ženske uloge u društvu, pozivanje na biologiju - osnovne škole dodao bih, koja čak nije usklađena sa najnovijim naučnim otkrićima), ne dovodeći ih u pitanje, bez posjedovanja adekvatnih istorijskih, bioloških, psiholoških, socioloških i drugih naučnih činjenica koje veoma jednostavno objašnjavaju i trenutnu društvenu dinamiku i različite živote, uključujući živote LGBT osoba.
Kad si shvatio da je situacija drugačija od uobičajene i kako je tekao tok misli?
Vrlo rano u djetinjstvu. Međutim, tada naravno nijesam imao svijest o tome šta znači biti transrodan. Tok misli kad shvatiš da si drugačiji često ide po šablonu - nelagoda, sram, strah, a za mene je reakcija na to bila povlačenje i izolacija. To je nažalost realnost mnogih LGBT osoba i dan danas. Ipak, srećan sam što je cijeli taj proces doveo na kraju do odluke da živim život slobodno, što je bio vrlo intenzivan proces, ali najvrijedniji proces moga života koji me oblikovao i pokazao mi koliko je bilo ispravno vjerovati u sebe.
Kako se promijenio tvoj život nakon operacije?
Značajno. Možda ne toliko zbog same operacije, u smislu funkcionisanja moga tijela, koliko zbog činjenice da me ovo društvo mnogo drugačije počelo tretirati od tog momenta - što kazuje mnogo! Sad sa ovom sviješću, vjerujem da ne bih bio toliko fokusiran na operaciju koliko na rad na sebi mentalno, da se osnažim, da se izborim za sebe, ali takođe, znam koliko mi je operacija bila važna da bih se osjećao dobro sa svojim tijelom, tako da bih lagao kad bih rekao da prolazak kroz istu za mene nije bio vrlo značajan. Što se tiče mojih odnosa, shvatio sam da kad nađete ljude koji vas prihvataju onakvim kakvi jeste, potpuno je nevažno kako vam tijelo izgleda, koga volite, kako se definišete - važna je vaša suština, i ništa drugačije od toga nije ljubav. Dugo sam u životu pravio kompromise kako bi me mnogi prihvatali, moj život je počeo onda kad su kompromisi prestali, a tada sam spoznao zapravo šta znači ljubav prema sebi i ljubav od drugih.
U razgovoru sa dijelom LGBT zajednice u Crnoj Gori, isticali su da je tvoje pojavljivanje u javnosti ohrabrilo mnoge jer nisi htio da prihvatiš poziciju žrtve, već si jasno zahtjevao svoja prava. Šta misliš, odakle potiče nerazumijevanje prema LGBT popuplaciji?
Za mene druga pozicija nije bila moguća, i mislim da je samo takav stav koji govori “Znam ko sam, ponosan sam na sebe i zahtijevam poštovanje i svoja prava”, stav koji dovodi do tretiranja bilo koga ko želi slobodu, na jedan način dostojan ljudskog bića. Vjerovao sam da mi ni moji korijeni i tradicija u kojoj sam odrastao nijesu dozvoljavali da zauzmem drugačiji stav, te da je takav stav poštovanje svih onih koji su me podigli, i koji su generacijama unazad borili da bih ja živio slobodno. Nerazumijevanje prema LGBT osobama može se tumačiti između ostalog (gore sam naveo već neke od razloga) i u skladu sa nerazumijevanjem čovjeka prema čovjeku koje inače vlada. Živimo u dobu otuđenja, mnoga ljudska prava su uskraćena, čovjek ne ulaže napor da se približi drugom ljudskom biću, već živi kao konzument svega što mu se plasira da se ne bi ostvario kao slobodno, ali i političko biće. U takvom vremenu, veći napor je potrebno uložiti za razumijevanje drugoga, osjećanje tuđe nevolje i pružanje podrške, nego za osudu. Isfrustriran i otuđen čovjek osuđuje. Ono što je važno da shvatimo jeste da na taj način nije gore samo onima koji su “osuđeni” već cijelom društvu, koje funkcioniše kao jedan organizam, te mu ne može biti dobro dok kod njegovim djelovima nije dobro.
Kako komentarišeš to što nije izglasan Zakon o životnom partnerstvu osoba istog pola?
Kao još jedan u nizu poraza onih koje potpuno neopravdano zovemo “predstavnicima/cama naroda”. Mnogi/e su pokazali/e da se vode jedino partijskim interesima (i čak moram dodati, ni u tom kontekstu uspješno), pokazali/e su da su zvanični programi njihovih partija samo mrtvo slovo na papiru i da i osim što nemaju osnovno poštovanje prema onima koje predstavljaju, ne zaslužuju niti da budu na pozicijama koje zauzimaju. Ono što me zanima jeste na koji način će da djeluju da poprave svoje poraze, ili koje posljedice će da snose za izostanak akcija.
Koliko ti se čini da politička klima utiče na položaj pripadnika LGBT zajednice u društvu?
Politička klima utiče na sve nas, uključujući LGBT osobe. Ne postoji apolitičnost u svijetu u kojem živimo, političko jeste lično i lično jeste političko. Vidjeli smo upravo na (ne)izglasavanju Zakona kakva je politička klima u našoj zemlji, kakve kalkulacije se prave na račun ljudskih prava i ako iko od građana/ki misli da je to samo kada su u pitanju LGBT osobe i da su naši/e poslanici/e pokazali/e da njeguju vrijednosti za koje ova zemlja treba da se zalaže, neka razmisle dva puta i sjete se koja su sve ljudska prava u ovoj zemlji nepostojeća, prekršena, zgažena, i neka budu u potpunosti sigurni, da ljudska prava LGBT osoba, nijesu i neće biti izolovani primjer.
Šta su svakodnevni problemi članova LGBT zajednice?
Prvo se sjetimo svih problema koje građani/ke Crne Gore imaju - nedostatak zaposljenja, neadekvatno obrazovanje, nemogućnost rada u okviru svoje struke, nizak životni standard, nasilje (društveno, institucionalno, sistemsko), neadekvatna zdravstvena zaštita, i još mnogi drugi, a onda dodajmo na to odbacivanje iz društva i porodice, dodatno nasilje zbog seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, guranje u sram i strah, primoravanje da živimo svoje živote iskreno i autentično, nemogućnost da posjetimo partnere/ke u bolnici, da naslijedimo imovinu nakon smrti životnog/e partnera/ke, prinudna sterilizacija ako ste trans osoba da biste promijenili oznaku pola u dokumentima, a dodajmo tome još jedan sloj problema ako ste LGBT osoba sa invaliditetom, LGBT Rom/kinja, ili pripadate uz to bilo kojoj drugoj marginalizovanoj grupi. Svi problemi sa kojima se suočavamo umnožavaju se sa našim rodnim i seksualnim identitetom, koji je drugačiji od norme. Međutim, ne bih završio sa problemima, već sa činjenicom da uz sve te probleme, sve više LGBT osoba odlučuje da živi autentično i slobodno, što je poruka i drugim LGBT osobama, ali i svim građanima/kama Crne Gore - da je moguće u društvu koje konstantno pokušava da degradira čovjeka, odlučiti odbiti otuđenje i stege i živjeti onako kako osjećamo da treba.
Kako komentarišeš posljednji napad koji se desio u Kolašinu? Koliko su ti napadi česti i kako društvo i država treba sa tim da se bore?
Napadi na trans osobe nijesu rijetki, naročito kad se uzme u obzir da smo upravo zbog svog rodnog izražavanja često vrlo vidljivi/e, da je ovo mala sredina u kojoj manje više svako svakoga poznaje, pa je jako teško i uslovno rečeno sakriti svoju transrodnost, a posebno su problematične situacije u kojima smo prinuđeni/e da otkrivamo svoj rodni identitet u svakoj situaciji koja zahtijeva davanje dokumenata na uvid, što su situacije u kojima pristupamo uslugama bilo koje institucije (zdravstvena zaštita, socijalna zaštita, administrativne usluge), odlazak u banku, poštu itd. Posljednji vid našeg "prinudnog autovanja" nosi sebi svojstvenu težinu, naročito kad se uzme u obzir da u Crnoj Gori trans osobe i dalje prolaze kroz prinudnu sterilizaciju da bi promijenile oznaku pola u dokumentima, što je najoštrije kršenje ljudskih prava u XXI vijeku.
Posljednji napad bih povezao sa nekoliko stvari: još uvjek prisutnim i jako izraženim rodno zasnovanim nasiljem, koje i dalje živi u svim sferama našeg društva; sa većom vidljivošću kako trans, tako i lezbejske, gej i biseksualne zajednice, te vidim ovakve napade kao jasne pokušaje da nas vrate u "svoja 4 zida", a zapravo nemogućnost počinioca ovakvog nasilja da kanališu energiju kroz nenasilne kanale, te da se zapitaju zašto im uopšte stvara ovakav jedan negativan naboj postojanje nekoga ko živi svoj život autentično; te na kraju sa vrlo homofobičnim i transfobičnim diskursom koji se odigrao u svjetlu (ne)izglasavanja Zakona o životnom partnerstvu lica istog pola, a koji je zabilježio poruke mržnje, nerazumijevanja i diskriminacije kako od donosioca/teljki odluka, tako i od predstavnika religijskih zajednica. Vjerujem da ovakvi slučajevi nasilja upravo pokazuju kolika je odgovornost javnih ličnosti, a naročito donosioca/teljki odluka u kreiranju sigurnog okruženja za sve građane/ke Crne Gore, a za čije dobro su se obavezali/e da će raditi, te kakvu težinu ima neuspješnost u njihovom savjesnom obavljanju posla.
Da bismo se borili/e kao društvo sa ovakvim slučajevima, ali i mnogim drugim "nevidljivijim" oblicima nasilja i diskriminacije, mislim da je važno da nadležne institucije, kao i donosioci/teljke odluka, ali i javne ličnosti čija riječ nosi određenu težinu, pošalju snažnu poruku da ovakvo nasilje, ali i bilo koji oblik nasilja, nije prihvatljivo. Dodatno, mislim da je jako važno naglasiti da moramo biti svjesni, mi, koji proživljavamo nasilje, da nijesmo krivi za nasilje koje nam se desilo, da ga ni na koji način nijesmo isprovocirali/e, te da je na sistemu da nas zaštiti od istog i omogući nam da živimo slobodno i autentično, u skladu sa svojim osjećajem. To je država u kojoj vjerujem svi želimo da živimo.
Na kraju bih pozvao sve građane/ke Crne Gore, koji vjeruju u postojanje zemlje bez nasilja, da zajedno sa nama šetaju na Povorci Ponosa, 21. septembra i na taj način pokažemo zajedno da se zalažemo za Crnu Goru koja poštuje sve svoje građane/ke, da nećemo dozvoliti nasilje i diskriminaciju i da je neprihvatljivo da bilo ko bude tretiran kao građanin drugog reda. Pozvao bih donosioce/teljke odluka i predstavnike/ce institucija da šetnjom na Povorci pošalju snažnu poruku da su ljudska prava neizostavan dio njihovih vrijednosti, rada i odgovornosti prema građanima/kama koje predstavljaju. Posebno bih pozvao sve LGBT osobe da se pridruže Povorci Ponosa, i da pokažemo da nas ovakvi slučajevi neće obeshrabriti, da su dani straha i srama iza nas i da zahtijevamo da budemo poštovani, zahtijevamo jednakost, zahtijevamo pravdu i sigurnost da živimo živote onako kako ih osjećamo.
Bonus video:
