Prvi štrajk radnika za poboljšanje materijalnog položaja i skraćenje radnog vremena u Pljevljima su 1940. organizovali krojački radnici.
Štajk je trajao od 18. avgusta do 18. septembra, a upornost se isplatila jer su poslodavci ispunili sve njihove zahtjeve. Štrajk je organizovao Šaban Mulović, koji je imao veliki uticaj na krojačke radnike.
Prema podacima zapisanim u “Istoriji Pljevalja”, prije stupanja u štrajk, radnici su uputili pismeni zahtjev Udruženju zanatlija i poslodavcima u kojem su tražili uvođenje osmočasovnog radnog vremena. Krojači su tražili i socijalno osiguranje, sedmičnu isplatu zarada i da poslovođe u radni odnos ne smiju primati druge radnike dok traje štrajk. Jedan od zahtjeva bio je i da poslodavci s radnicima potpišu ugovore o radnom odnosu.
Pošto njihovi zahtjevi nisu prihvaćeni, radnici su punih mjesec dana odbijali da rade. Štrajk je okončan tek nakon što su poslodavci prihvatili njihove zahtjeve i sa njima zaključili kolektivni ugovor o radu, koji je ovjerilo ondašnje zanatsko udruženje Esnaf. Zagrebački nedjeljnik “Radnički prijatelj” u izdanju od 6. septembra 1940. izvjestio je o štrajku pljevaljskih krojača, s tim što se u tekstu pominje 23. avgust kao datum početka štrajka.
“Teški uslovi pod kojima žive krojački radnici ne mogu se uporediti ni sa jednom strukom u zemlji. Pretjerano radno vrijeme, nadnice od 3 do 15 dinara, već iz ovoga se vidi da socijalni zakoni nijesu doprli do Sandžaka, jer najveća nadnica krojačkog radnika u Pljevljima daleko je niža od zakonom propisane minimalne nadnice.
Poslodavci su upotrebljavali svoje radnike pored petnaestosatnog vremena i za svoje kućne poslove. Ovakav težak i neizdrživ položaj natjerao je radnike da se sami organizuju i kolektivno zatraže poboljšanje zaista teškoga položaja. Pošto su ih i ovog puta odbili, radnici su nemajući drugog izlaza svi kolektivno i bez ijednog štrajkbrehera napustili posao 23. avgusta, čvrsto riješeni na nepovratak do konačne pobjede… Ovaj gest krojačkih radnika naišao je, s obzirom na to da je to prvi istup radnika za svoja prava u ovom kraju, na naročitu potporu cjelokupnog stanovništva”, navodi se između ostalog u tekstu.
Zabilježeno je i da je tadašnji Fudbalski klub “Breznik” organizovao utakmicu, a sav prihod otišao je krojačima u štrajku. U tekstu se ne navodi koliko je radnika stupilo u štrajk. Odluka o protestu donesena je u blizini današnjeg ribnjaka, u parku Vodice. U znak sjećanja na hrabre pljevaljske krojače, na tom mjestu podignut je spomenik 1970. godine, u obliku igle od mašine za šivenje.
U “Pregledu istorije pljevaljskog kraja” prof. dr Ilija Vuković napisao je da su se osim krojača u teškom položaju nalazili i drugi radnici, naročito oni koji su radili na eksploataciji šuma i u privatnim pilanama Čengića i Bojovića.
U pilani Bojovića u Potpeću radnici su štrajkovali marta 1941. godine, kada su postavili zahtjeve poslodavcima da svim radnicima povećaju plate po 10 dinara dnevno, s tim da se to povećanje računa i za januar i februar, pošto nisu bili primili plate za te mjesece. Tražili su da im se radno vrijeme skrati na 10 časova, da se Uredu za socijalno osiguranje prijave svi radnici za sve vrijeme otkako su na poslu i da nijedan ne može biti otpušten zbog učešća u štrajku. Poslodavac je u početku odbijao zahtjeve radnika, ali ih je na kraju prihvatio zbog upornosti štrajkača.
U tom periodu, ruže nisu cvjetale ni njihovim poslodavcima i pljevaljskim zanatlijama. Pri takvom stanju, zanatlije su neprekidno pojačavale eksploataciju zaposlenih radnika i šegrta. Propadanje zanatlija naročito je bilo izraženo prodiranjem fabričke proizvodnje.
Krojački svrstan u gospodske zanate
Krojački zanat u Pljevljima je bio svrstan u gospodske zanate. Krojačke radnje su se nalazile u cijelom gradu, ali najviše u Čaršiji. Između dva rata, najpoznatiji krojači bili su Ibrahim Dalagija, Omer Šahimpašić, Olga Leovac, Milan Stojkanović, porodica Šabanić, Novak Novaković, Diko i Kosto Damjanović, Jevrem Jakić, Drago Živković, a kasnije i Ivan Golubović, Milanko Aranitović, Božo Čolović, Ljubo Stojkanović, Mišo Božović, Jovan Čvorović, Ramiz Lukovac. Stana Nestorović je bila jedna od prvih Pljevljanki sa majstorskim pismom krojača.
Zanatlije tražile zabranu gumene obuće
Neke zanatlije su išle toliko daleko da su tražile da se se zabrani upotreba gumene obuće, jer je to direktno ugrožavalo njihoh biznis jer su oni izrađivali obuću od kože i drveta. Zanatlije su bile nezadovoljne otvaranjem prodavnice tekstilne konfekcije “Tivar“ i obuće “Bata“ u Pljevljima. O tome govore i zapisnici sa sjednica Upravnog odbora Zanatlijskog udruženja u Pljevljima. Na zboru poslije savjetovanja doneseno je jednoglasno mišljenje da se zabrani upotreba gumene obuće i gume za izradu pomenute obuće. O teškom položaju zanatlija u Pljevljima govori i zapisnik sa sjednice Zanatlijskog udruženja, održane 1935. godine, u kojem je navedeno da se krojači i obućari nalaze u vrlo bijednom stanju usljed rada “Bate“ i “Tivara“, kao i svi drugi zanati. “Jedan dio zanatlija kao obućari, krojači i tome slično rade većim dijelom na štetu i to samo misleći da se s tim načinom održe u poslu, ali su izgledi na njihov uspjeh vrlo slabi, i svi ostali ukoliko rade može se reći za parče nasušnoga hleba, a jedan veći dio ima ih koji uopšte nemaju nikakvog rada pa ni zarade — te imamo i takvih koji su po ulicama pružali ruku i upustili se u prosjačenje”, navodi se u zapisniku.
Bonus video:
