Ulcinjanin Amir Resulbegović (62) izgubio je vid na desnom oku prije četiri godine, nešto ranije, dobio je dijabetes. Lijevo oko, priča, spasli su mu ljekari u Beogradu. Ima invalidsku penziju od 180 eura, od koje mu se već pola godine, mjesečno odbija 67 eura za sudske troškove u korist švajcarske banke NLB Interfinanz. U šestočlanoj familiji, prihode ima samo još jedna njegova kćerka...
Resulbegović je jedan od 60 nekadašnjih radnika Otranta, koji su poslije skoro deset godina tjeranja pravde po sudovima, pravosnažno izgubili spor sa bivšim vlasnikom hotela. Oni su tužili NLB Interfinanz tražeći neisplaćene zarade za period od januara 2012.godine do februara 2013.godine u iznosu od 331.102,03 eura sa pripadajućom kamatom od 17.324,97 eura. Na osnovu rješenja Višeg suda u Podgorici, radnici koji su ostali na ulici, obavezni su da Švajcarcima isplate naknade troškova parničnog postupka pojedinačno u iznosu od po 1.353 eura. Presudom istog suda, odbijeni su njihovi zahtjevi za isplatu neisplaćenih zarada.
„Ne znam šta da kažem, niko od nas nikad nije dobio rješenje o otkazu. Samo su nam prije 8-9 godina zatvorili kapije i rekli da nam je ulaz zabranjen. Većina se i dalje vodi kao da su stalno zaposleni jer su im knjižice zaključane u hotelu i nema ko da ih zaključi. Ja sam do moje radne knjižice došao ne jedvite jade i to samo zato što sam imao pravo da ostvarim invalidsku penziju“, kaže Resulbegović
Ustavna žalba
Punomoćnik radnika, podgorički advokat Nebojša Batrićević, podnio je ustavnu žalbu na rješenje Višeg suda o troškovima i na presudu Vrhovnog suda kojom je odbijena revizija protiv presude Višeg suda o odbijanju zahtjeva za isplatu neisplaćenih zarada ali odgovora ni poslije godinu, odnosno godinu i po, još nema.
Hotel Otrant je 2004, privatizovala ruska kompanija Barkli Montenegro za 2,5 miliona eura, uz obavezu da investira dodatnih 4,5 miliona. Krajem novembra 2011, Otrant je prešao u vlasništvo NLB Interfinanz banke zbog kredita koji Rusi nijesu redovno plaćali i za koji su hotel založili kao hipoteku. Banka tada nije preuzela radnike, tumačeći da hotel nije preuzela kao kompaniju već kao nekretninu. Ulcinjska firma Argos godinu kasnije postala je zakupac hotela a u aprilu 2013. i vlasnik plativši banci 10,6 miliona eura.
U obrazloženju presude, Vrhovni sud je konstatovao da tužioci ne mogu ostvariti pravo na isplatu neisplaćenih zarada, jer nije došlo do „statusne promjene“. Batrićević je u žalbi ustvrdio da statusna promjena nema veze sa statusom radnika i solidarnom odgovornošću tada novog vlasnika hotela za dugove koji proističu iz imovine.
„Dug prema tužiocima nastao je isključivo u vezi s poslovanjem sa imovinom, a ne sa poslodavcem. U suprotnom, mogao bi da se stekne utisak da je recimo, čistačica Mara pune 33 godine čistila poslodavca, a ne hotel ili da je sobarica Mara isto vrijeme spremala poslodavca, a ne sobe“, naveo je Batrićević u žalbi.
On je pitao je i kako će čistačica čistiti hotel kod starog poslodavca kada on više nije vlasnik, kada nema druge nepokretnosti i imovine i ne obavlja više u Crnoj Gori bilo kakvu drugu djelatnost. Batrićević tvrdi i „da nije statusna promjena relevantna i bitna za promjenu poslodavca i solidarnu odgovornost novog vlasnika za sve dugove po osnovu imovine koju je jedno pravno lice prenijelo na sebe od dugog pravnog lica putem kupoprodajnog ugovora, već da ta obaveza nastaje po sili zakona o obligacionim odnosima i radu“. Podsjetio je i da su u Ministarstvu rada i socijalnog staranja svojevremno tvrdili da je shodno zakonu, novi vlasnik, odnosno NLB Intefinanz dužna da preuzme od poslodavca prethodnika zaposlene i da poštuje sva njihova prava i obaveze.
„Ovi radnici, njih 60, koji i dalje imaju ugovore na neodređeno vrijeme, bez svoje krivice ne primaju plate, ne plaćaju im se porezi i doprinosi i nemaju socijalno osiguranje što je Ustavom garantovano, a ne mogu se zaposliti kod drugog poslodavca jer nema ko da im zaključi radne knjižice pa gradom šetaju kao zombiji. Za državu i njene organe oni su u radnom odnosu i primaju plate a umjesto njih, angažovana je radna snaga iz okruženja“, piše u žalbi. Tvrdi se i da banka nije mogla da se bavi prometom nepokretnosti jer nije registrovana za tu djelatnost te da je to dovoljno da sud preinači presudu.
U žalbi na rješenje Višeg suda, Batrićević je istakao da su i tužilac i tuženi propustili da troškove traže u zakonskom roku, te da sud nije donio bilo kakvo procesno rješenje o troškovima postupka osim rješenja o naknadi troškova za sudskog vještaka ekonomske struke, koju su platili tužioci.
Batrićević: Banka zaradila četiri miliona eura
Batrićević tvrdi da je banka u cijelom poslu, baveći se ugostiteljstvom i prometom nepokretnosti, zaradila više od četiri miliona eura, što je, kako je naveo, višestruko veći iznos od potraživanja radnika.
„Dug Barklija iznosio je 7,5 miliona eura, a NLB Interfinanz hotel je prodao za 10,6 miliona eura. Osim toga, banka je za trogodišnji zakup uzela još milion eura, iako je nakon godinu zaključila kupoprodajni ugovor“, naveo je advokat u žalbi ističući da je presuda Vrhovnog suda u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i Ustavom Crne Gore”, kazao je Batrićević.
Bonus video:
