Rano djetinjstvo je period najbržeg razvoja nervnog sistema, a samim tim i razvoja psihičkih funkcija koje odlikuju karakter, sposobnosti i rezilijentnost odraslog čovjeka.
Unutar prve godine taj razvoj je najbrži, što se ogleda i u velikim iskoracima u savladavanju vještina koje tako lako uzimamo zdravo za gotovo: učimo da razumijemo riječi, usvajamo njihovo značenje, uvježbavamo govorni aparat (dijafragmu, glasne žice, jezik i dr.) da bi i sami počeli da koristimo iste u komunikaciji sa oko 12 mjeseci.
Zatim učimo da sjedimo, stojimo, hodamo, koristimo šaku, usvajamo prve korake u raspoznavanju poznatih lica i uvježbavamo prve socijalne interakcije. Značaj prve godine u razvoju je ogroman. Na eksperimentima na životinjama, ako pokrijemo oko mačetu u toku prve tri nedjelje nakon rođenja, iako samo oko bude savršeno funkcionalno kao organ, dio kore mozga koji nam omogućava da tumači signale koji optičkim nervom dolaze do nje, ne uspijeva da uspostavi adekvatne sinapse i mače nikad ne razvije vid na tom oku. Razvoj mozga je izuzetno ubrzan sve do kraja treće godine života i o tome nam svjedoči nemogućnost da imamo sjećanja na taj period života, zbog ogromnih promjena kroz koje prolazi taj kompleksan organ.
Stoga vam je jasno od kolikog značaja je da dijete u tom periodu dobije svu moguću njegu, kako u vidu adekvatne ishrane, očuvanja fizičkog zdravlja, tako i intenzivnog stimulisanja razvoja kroz igru i pomaganje u uvježbavanju svih ovih vještina koje se stiču.
Sve to postaje ogroman izazov u ratnim situacijama, kada sami uslovi i okolnosti ne dovode samo do zanemarivanja djeteta i stimulacije njegovog razvoja, već i samo obezbjeđivanje adekvatne ishrane i skloništa pa i preživljavanje, često postaju skoro neizvodljivi. Sve se to drastično odražava na kasnije sposobnosti koje dijete uspije da ostvari, jer su studije pokazale da su uslovi u kojima djeca rastu jedni od najjačih prediktivnih faktora njihovog kasnijeg uspjeha u životu.
Najveće iskorake u istraživanju razvoja socijalnih interakcija djeteta i kasnijeg uticaja iskustava na dalji razvoj napravio je psihoanalitičar Džon Boulbi (1907-1990). Njegova istraživanja su pokazala da je djetetu neophodno da razvije povezanost sa bar jednom osobom koja o njemu brine, radi normalnog emotivnog i socijalnog razvoja. Blizina takve osobe je najbitnija kada se ono nalazi u stresnim situacijama. Djeca i razvijaju najintenzivnije relacije sa odraslima koji pokazuju najveću saosjećajnosti i podršku u okviru brige o najmlađima i koriste takve staratelje kao ˝sigurnu luku˝ dok istražuju svijet oko sebe. Iz odnosa sa takvim starateljem zavisi dalji razvoj obrazaca koji će voditi daljem razvoju osjećanja, razmišljanja i očekivanja od kasnijih veza sa drugim osobama.
Izostanak adekvatne podrške staratelja u toku prvih 5 godina života dovodi do različitih poremećaja, od kojih su najčešći velika strašljivost u odnosu sa drugima, depresija, zatim veoma loši odnosi sa vršnjacima, delinkvencija, te afektivna psihopatija. Neka djeca pokušavaju da se suprotstave eventualnom gubitku takve osobe, neselektivnim vezivanjem i traženjem pažnje od svih ljudi koja se nađu u njegovom okruženju.
Boulbi je definisao tri progresivne faze koje nastaju prilikom odvajanja od staratelja:
- Fazu protesta: kada dijete plače, vrišti i burno protestuje zbog odlaska roditelja, pokušavajući da ga zadrži
- Fazu očaja: Djetetov protest se u ovoj fazi zaustavlja, djeca izgledaju mirnija, iako su i dalje uznemirena, postaju nezainteresovana za bilo šta
- Faza odvajanja: dijete pokušava da se poveže sa drugim osobama ponovo, a odbacuje staratelja ukoliko se vrati i čak pokazuje ljutnju prema njemu
Smatra se da je prolazak kroz ove faze jedan od prediktora sklonosti ka razvoju depresije. U svim ovim stresnim fazama se luče hormoni stresa, od kojih se posebno kortizol dovodi u vezu sa poremećajima raspoloženja.
Gubitak jednog od roditelja prije 11. godine je po nekim autorima jedan od snažnih faktora koji određuju sklonost ka depresiji.
Samo proživljavanje stresnih situacija u vidu neposredne opasnosti, zlostavljanja, kako same djece ili osoba iz njihove blizine je izvor stresogenih reakcija i eventualnog postraumatskog stresnog poremećaja. Takve situacije kasnije mogu biti u osnovi fobija, problema u vidu napada panike i psihosomatskih tegoba.
Djeca koja prožive ratne okolnosti su sklonija i zloupotrebi psihoaktivnih supstanci, a smatra se da preživljena trauma predstavlja predispoziciju i za većinu ostalih mentalnih poremećaja.
Analiziranjem skorašnjih sukoba na Bliskom istoku, te u bivšoj SFRJ, konstatovano je da oko 10 odsto osoba razvije mentalno oboljenje tokom sukoba, a još 10 odsto nakon sukoba. U tome prednjače depresije i anksioznosti, čije simptome iskazuje i preko 50 odsto osoba izloženih nedaćama rata.
Djeca su iz gore navedenih razloga najugroženija i traume rata ostavljaju brojne posljedice, od kojih su mentalne tegobe jedne od najučestalijih.
Bonus video:
