Petnaestogodišnja djevojčica sa Kosova već ima tri “braka” iza sebe, a sada čeka i bebu iz posljednje ugovorene udaje.
Sudovi su međutim, njenog oca, ugovarača brakova, kao i njenog drugog muža, oslobodili optužbi za sklapanje dječjeg prisilnog braka, uz obrazloženje da nema dokaza.
Djevojčica je sa 13 godina pobjegla od kuće, kako bi bila sa svojim momkom (17), s kojim je živjela mjesec dana, jer njegovi nijesu željeli da plate “udaju”.
Nedugo, zatim, otac je ugovorio novi brak sa momkom iz Crne Gore, koga je “upoznao” po preporuci rođaka na Fejsbuku.
Prema njenom svjedočenju, otac je sa njom ilegalno prešao granicu i doveo je budućem mužu i od svekra uzeo 1.000 eura.
Ostatak, još toliko, dogovorili su se da će biti isplaćen kada dođe u prvu posjetu kćerki.
Brak je trajao oko šest mjeseci i u njemu je djevojčica trpjela razne oblike porodičnog nasilja od muža, djevera i svekra.
Kaže da je često bila gladna i da su je svi tukli. Govori i o tome da je bila primorana da ima seksualne odnose sa mlađim djeverom (25 godina), kao i o prijetnjama nepokretnog, bolesnog svekra - da će morati da ima seks i sa njim.
Kako mu preostali novac od još hiljadu eura za njenu udaju nije isplaćen i kada mu se ona požalila i ispričala sve detalje nasilja koje trpi od njih, otac je prijavio slučaj policiji.
Smještena je u Centar za podršku djece i porodice, nakon čega je dovedena u sklonište za žrtve trafikinga, gdje je provela dva mjeseca.
Policija je privela njenog supruga i oca.
Protiv oca je pokrenut postupak za krivično djelo trgovine ljudima (ugovoreni brak). Sud ga je oslobodio, navodeći da je njen iskaz nedovoljno potkrijepljen dokazima, te da nema svjedoka da se nešto tako desilo.
Ona se, potom, vraća na Kosovo gdje započinje da živi u tamošnjem prihvatilištu za žrtve trafikinga i prolazi program (re)integracije. Nakon par mjeseci, kada je izašla iz prihvatilišta, otac je prodao ponovo za čovjeka od 42 godine i sada očekuje bebu.
Potresnu priču djevojčice, novinarki Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), ispričala je predsjednica Ženskog lobija Aida Petrović.
Njen slučaj, samo je jedan od mnogih koji ne dospiju do suda, ili tamo završe oslobađajućom presudom za tlačitelje i eksploatatore.
Iako u međunarodnim dokumentima i dalje slovi kao zemlja porijekla, tranzita i konačnog odredišta, Crna Gora, u posljednje tri godine nema nijednu pravosnažnu presudu za trgovinu ljudima, a u istom periodu procesuiran je samo jedan slučaj trafikinga. Nadležne institucije, za ovako porazan rezultat, prebacuju odgovornost jedni na druge i na - žrtve.
U posljednjih 13 godina, osuđene su 34 osobe za krivično djelo trgovina ljudima, a petoro je pravosnažno oslobođeno optužbi. U istom periodu registrovano je 38 žrtava trafikinga, od kojih je 11 muškaraca i devet maloljetnika.
Prema podacima Ženskog lobija, međutim, u Skloništu za žrtve trafikinga koje vodi ta organizacija, u posljednjih 13 godina, boravilo je 177 potencijalnih žrtava, od čega je 69 bilo maloljetno. Osim osmoro domaćih, ostale žrtve bile su strani državljani, između 12 i 45 godina godina starosti.
Krivična djela, izvršena nad njima, odnosila su se na radnu i seksualnu eksploataciju, sklapanje nedozvoljenih brakova i prisilno prosjačenje.
Osim iz Crne Gore, žrtve su bile iz Srbije, sa Kosova, Bosne i Hercegovine, Ukrajine i Bangladeša.
Policija je, u istom trinaestogodišnjem periodu, podnijela 21 krivičnu prijavu, a tužilaštvo je podiglo 20 optužnica protiv 59 osoba.
Osuđeni su, uglavnom, muškarci od 30 do 60 godina, porijeklom iz Crne Gore, Srbije, Kosova, Albanije, Hrvatske i Ukrajine.
U Crnoj Gori, Krivičnim zakonikom u članu 444, zaprijećena je kazna zatvora od jedne do 15 godina, za trgovinu ljudima.
U slučaju kada je žrtva maloljetna, minimalna zaprijećena kazna je tri godine.
Trgovina ljudima, prema zakonskoj definiciji, obuhvata seksualnu i radnu eksploataciju, zloupotrebu djece u pornografiji, trgovinu ljudskim organima i matičnim ćelijama, prisilan brak...
EK: Trafikinga ima, ali nema presuda
I u posljednjem dokumentu Evropske komisije za poglavlja 23. i 24. se ističe da od 2015. nije bilo krivičnog gonjenja za trgovinu ljudima niti pravosnažne presude.
Dodaju, da se mnogi potencijalni slučajevi trgovine ljudima istražuju i procesuiraju, kao druga krivična djela, kao što je posredovanje u prostituciji i krijumčarenju ljudima.
U međuvremenu je procesuiran jedan slučaj, vezan za seksualnu eksploataciju 12-godišnjeg djeteta.
Više državno tužilaštvo je, u julu prošle godine, protiv dva crnogorska državljanina podiglo optužnicu za trgovinu ljudima i ona je nedavno potvrđena.
Iz Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima je potvrđeno CIN-CG da je tužilaštvo u tom predmetu prepoznalo trafiking, iako je krivična prijava podnijeta za silovanje.
U dokumentu EK se ističe, da je glavni razlog za to što nema presuda, nepostojanje identifikovanih žrtava trgovine ljudima u Crnoj Gori, zbog slabih kapaciteta na nivou specijalizovane jedinice u Upravi policije, nedostatka proaktivnih istraga, poteškoća u prikupljanju neophodnih dokaza, nedostatku svijesti o raznovrsnosti postojećih formi trgovine ljudima.
“Potrebno je da se radi sistematičnije u multidisciplinarnim timovima (naročito sa Inspekcijom rada i socijalnim radnicima), i bolja saradnja između NVO i policijskih jedinica, u cilju unapređenja njihove uzajamne saradnje i prijavljivanja slučajeva policiji od strane NVO“, navodi se u dokumentu EK.
Dodaje se i da još postoji nevoljnost potencijalnih žrtava da reaguju.
I u ranijim izvještajima EK, kao i Stejt departmenta (SD), ukazivano je na nedovoljan broj procesuiranih slučajeva, što obeshrabruje žrtve da prijave trafiking.
U izvještaju američke vlade, koji se odnosi na period od aprila 2016. do marta 2017. godine, Crna Gora je dobila status “zemlje pod nadzorom”.
Najviše prosjačenja i prisilnih brakova
“Kao najveće probleme kod nas prepoznali smo sklapanje prijevremenih brakova i prosjačenje na ulicama”, naveo je šef Kancelarije za borbu protiv trgovine ljudima Zoran Ulama.
Odgovarajući na pitanja CIN CG-a, kaže da je sav trud Kancelarije u blagoj sjenci malog broja identifikovanih žrtava.
Ulama priznaje da su se prethodnih godina previše oslanjali na iskaz žrtve, zanemarujući materijalne dokaze, pa se često dešavalo da to za sud nije dovoljno.
Dodao je i da je identifikacija žrtava i jačanje stručnih kapaciteta zaposlenih u državnim institucijama, njihov prioritet u budućem periodu.
“Potrebna je regionalna saradnja, podizanje svijesti i jačanje kapaciteta. Uradili smo mnogo na edukaciji, posebno policijskih službi. Težište aktivnosti bi trebalo što više spustiti na lokalni nivo”, naveo je Ulama.
Ocjenjuje da je Crna Gora prvenstveno zemlja tranzita, a povremeno zemlja porijekla i krajnje destinacija za trgovinu ljudima.
Aida Petrović tvrdi da nema pomaka u identifikaciji žrtava i da pravosudne institucije ne prepoznaju problem trafikinga na pravi način.
Prema njenom mišljenju, najslabija karika u sistemu zaštite žrtve su centri za socijalni rad.
“Kada su maloljetnici u pitanju, ta djeca ne bi smjela biti u skloništu. Centar za socijalni rad bi trebalo da postavi staratelja, a njih ne možete dobiti vikendima, praznicima i slično“, istakla je Petrović.
Generalni direktor za socijalno staranje i dječiju zaštitu u Ministarstvu rada Goran Kuševija, međutim, navodi da to nije tačno i da je postupak za imenovanje privremenog staratelja hitan, a centri imaju dežurstva tokom praznika i vikendima.
“Imamo odličnu saradnju sa Kancelarijom za borbu protiv trgovine ljudima i česte zajedničke sastanke”, naveo je Kuševija.
Nacionalna kancelarija sada u nadležnosti MUP-a
Uprkos preporukama Savjeta Evrope i Evropske komisije u koje je CIN-CG imao uvid - o tome da bi nacionalna kancelarija za borbu protiv trgovine ljudima trebalo da bude Vladino ili nezavisno tijelo, ona je, sredinom prošle godine, spuštena na niži nivo: u nadležnost Ministarstva unutrašnjih poslova.
Ulama tvrdi da to nije dobro rješenje: „ MUP nas nije prepoznao na pravi način, Kancelarija mora da ima veliku samostalnost u odlučivanju, posebno u finansijskom smislu”.
On je pojasnio da sada nailaze na mnoge administrativne barijere i da ništa ne mogu da urade bez odobrenja ministra policije.
“Ovo je dio organizovanog kriminala. Recimo, žrtva se pojavi noću u dva, tri sata. U obavezi sam da obezbijedim taksi, a ja to više ne mogu bez odobrenja. Ministru sam saopštio, da možda ne bi trebalo da predsjedavam ovom koordinacionom timu. Sedam godina sam na čelu Kancelarije, mandat mi ističe u septembru, ali ako ovako ostane otići ću ranije“, rekao je Ulama.
U regionu su, dodaje on, nacionalni koordinatori visokopozicionirani u sistemu - zamjenici ministra, državni sekretari, ambasadori...
“Visokim pozicioniranjem nacionalnih koordinatora država pokazuje spremnost i posvećenost za borbu protiv trafikinga“, ocijenio je Ulama.
Na pitanje CIN-CG, on je naveo, da ne zna ko je odlučio da to bude tako, da tu nema nikakvog ličnog sukoba, već ih “jednostavno ne prepoznaju i prave se bespotrebne barijere”.
CIN-CG je pokušao da dobije odgovor na pitanje zašto je, uprkos preporukama Savjeta Evrope i Evropske komisije o potrebi jačanja ovog tijela, Kancelarija prešla u nadležnost MUP-a i da li se time onemogućava normalan rad ovog tijela.
I u MUP-u i u Ministarstvu pravde, kao i u Ministarstvu javne uprave proglasili su se nenadležnim za to, upućujući jedni na druge.
Posljednji odgovor stigao je iz MUP-a, odakle su novinarku uputili na Vladinu Službu za odnose sa javnošću.
Do zaključenja istraživanja ni sa te adrese nijesu stigli odgovori.
SAD: Daleko od standarda
Izvještajem Stejt departmenta je obuhvaćeno 188 zemalja podijeljenih u tri grupe.
U prvoj su zemlje koje u potpunosti poštuju međunarodne norme u borbi protiv trafikinga, u drugoj one koje ne ispunjavaju standard, ali rade na rješavanju problema, a u trećoj zemlje koje ne poštuju međunarodne norme i ne čine dovoljno u borbi protiv trgovine ljudima.
Crna Gora je ostala u drugoj grupi, ali je spuštena stepenicu niže, kao zemlja pod nadzorom.
U izvještaju se ističe da crnogorska Vlada ne ispunjava u potpunosti minimalne standarde za eliminaciju trgovine ljudima, da je Crna Gora zemlja porijekla, tranzita i destinacije za seks trafiking i prinudni rad. "Žrtve seks trafikinga u Crnoj Gori su, prije svega, žene i djevojke iz Crne Gore, zemalja Balkana u okruženju, i, u manjoj mjeri, drugih zemalja u Istočnoj Evropi.
Eksploatišu se u ugostiteljskim objektima, barovima, restoranima, noćnim klubovima i kafićima.
Djeca, naročito Romi i Albanci, su primorani da prose. Romske djevojčice se prodaju i prisiljavaju na brak u Crnoj Gori, i u manjoj mjeri na Kosovu, a internacionalne kriminalne grupe povremeno crnogorske djevojke i žene, žrtve trafikinga, šalju u druge balkanske zemlje", piše, između ostalog, u izvještaju SD.https://www.state.gov/documents/organization/271343.pdf
U svijetu godišnje oko dva i po miliona ljudi su žrtve trafikinga, a kriminalne organizacije koje se bave trgovinom ljudi zarađuju oko tri milijarde dolara godišnje.
Manje-više tajno sklonište
Iako se nezvanično moglo čuti da sklonište za žrtve nije sasvim bezbjedno i da je lokacija mnogima poznata, Ulama ističe da je sve u redu. Nalazi se, kaže, na „manje-više tajnoj lokaciji“, a žrtve imaju zaštitu u svakom smislu.
U skloništu je 24 sata dnevno dostupna besplatna SOS linija na broj 116666.
“Razmišljamo o drugačijem modelu. Veliki su izdaci, plaćamo zakup, znatan dio godine bude prazno sklonište, pa da vidimo da li se može naći neko bolje rješenje. Razmišljamo sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja, o tome da li bi možda bilo bolje da se u trenutku kada se pojavi žrtva iznajmi stan ili nešto slično”, naveo je Ulama.
Zagledani u norveški primjer borbe protiv prosjačenja
Prosjačenje otvara vrata mnogim oblicima trafikinga, iako samo po sebi nije krivično djelo.
Ulama je istakao da je Kancelarija radila istraživanje koje je pokazalo da su najveći eksploatatori djece njihovi roditelji.
“Moguće da je ranije bilo propusta u tom pravcu, pa su centri za socijalni rad djecu vraćali roditeljima, odnosno njihovim eksploatatorima“, naveo je Ulama.
On dodaje da je Norveška na interesantan način riješila problem djece koja prose na ulicama. Izmjenama zakona je propisano da je davanje novca na ulici prekršaj, a uporedo je išla i kampanja. Štampali su markice dostupne na svim trafikama, kako bi oni koji žele da pomognu, umjesto novca, kupili markicu, namijenjenu isključivo za djecu prosjake, koji sa tom karticom mogu da odu isključivo u Centar za socijalni rad.
„U Centru im pružaju svu neophodnu pomoć i zaštitu, u obavezi su i da pozovu roditelje ili staratelje i da određeni period i oni dolaze na edukacije. Kada dijete dođe kući sa tom markicom, umjesto novcem, oni više nemaju motiva da ga šalju na ulicu“, naveo je šef Kancelarije, dodajući da ćemo i mi pokušati da slijedimo primjer Norveške.
Bonus video:
