Dvije godine od otvaranja Centra za autizam u Podgorici, u toj ustanovi zaposleno je devet psihologa i samo jedan profesor za razvojne smetnje, uprkos tome što je taj kadar najpozvaniji za rad sa djecom iz autističnog spektra. Defektolozi nisu u dovoljnoj mjeri zastupljeni ni u razvojnim i dnevnim centrima i neophodno je unaprijediti njihov rad.
To je “Vijestima” kazao Ivan Milović iz Udruženja defektologa, uz najavu da će ta organizacija osnovati defektološki centar, čime bi, kako je rekao, i usluge koje dobijaju djeca sa razvojnim smetnjama, ali i njihovi roditelji, bile kvalitetnije, a djeca dobila i redovne tretmane, umjesto da pomoć defektologa traže u privatnoj praksi.
Iz Udruženja defektologa kazali su da javnost ne zna mnogo o tome šta je njihova uloga i šta je posao defektologa.
“Još je veći problem što institucije nisu upoznate sa našim zanimanjem, pa se dešava da defektolozi budu na Zavodu za zapošljavanje i po deceniju, jer ih ZZZ ne prepoznaje kao defektologe, nego kao specijaliste pedagogije, a to naročito važi za defektologe specijalne pedagoge”, kaže Milović.
Iz Udruženja, koje okuplja 120 defektologa različitih profila, ukazuju da je Centar za autizam osnovan da se djeca ne bi upućivala u Beograd, odnosno u Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora.
“Tamo su upućivani dok nije bilo Centra, a od roditelja naših korisnika saznajemo da je to opet postala praksa. U Centru je zaposlen samo jedan profesor za razvojne smetnje, a devet psihologa. Ne sumnjamo u njihovu stručnost, ali se psiholozi nisu školovali za rad sa djecom iz autističnog spektra, ili bilo kojom razvojnom smetnjom. Osnivanjem Centra za autizam zadovoljena je samo forma, jer tamo dijete sa bilo kojim poremećajem u razvoju, zbog nedostatka defektologa različitih usmjerenja, ne može dobiti tretman kakav mu je neophodan”, kazao je Milović “Vijestima”.
Defektološki centar čije osnivanje su najavili, obezbijediće tim sastavljen od dva oligofrenologa i po jednog somatopeda, surdoaudiologa, tiflologa i specijalnog pedagoga, koji bi davali stručno mišljenje. Usluge za korisnike, kaže Milović, biće besplatne. Na taj način, kako je objasnio, dijete će biti opservirano i procijenjeno, a roditelj će dobijati preporuke za rad kod kuće.
“Dijete će na jednom mjestu dobijati i imati kompletan tretman. Resursni centri imaju multidisciplinarne defektološke timove, ali oni su prosto ‘zatrpani’ i nedovoljnih kapaciteta da odgovore potrebama. Resursni centar Podgorica i “1. jun” jedini su resursni centri u državi. A procjena je da oko 6.800 djece ima neki razvojni poremećaj, onda vam je valjda jasno koliko su dva razvojna centra nedovoljna”, kaže Milović.
Iz Udruženja defektologa u planu za osnivanje Defektološkog centra, pored ostalog, navode da “dijete nije u mogućnosti da dobije jednak stepen zdravstvene zaštite u svakom od centara”, a podsjećaju i na izvještaj Zaštitnika ljudskih prava i sloboda u kojem se navodi da “nijedan centar nema angažovanog defektologa”.
Odgovarajući na pitanje šta to znači u praksi, Milović je kazao “da je zadovoljena forma, ali ne i suština”.
“Centri postoje u domovima zdravlja, ali sam proces nije doveden do kraja. U većini dnevnih centara radi pedijatar i psiholog, u još nekoliko njih eventualno i logoped i oni čine ‘tim’. Svima je jasno koliki je porast djece sa poremećajima iz autističnog spektra i onda oni traže pomoć u domu zdravlja, jer su domovi zdravlja ulazna vrata zdravstvenog sistema, ali tamo ne mogu da dobiju defektologe za određene razvojne smetnje. Onda se obrate logopedu ukoliko ga ima, a i ako ga ima, to ne znači da će u nekom kratkom periodu logoped moći da nađe i slobodan termin, jer logoped radi i sa redovnom populacijom, što podrazumijeva da ne može jedan logoped da servisira toliki broj korisnika. Pored toga, dnevni centri, odnosno dom zdravlja, trebalo bi da pokrivaju i ranu intervenciju koja je ključ uspjeha, ali oni nemaju kapacitete, jer nemaju stručnog kadra za takvo što, odnosno - nemaju defektologe”, objašnjava Milović.
U toj priči, dodaje on, roditelj luta od jednog do drugog, tražeći pomoć za dijete.
“Godine prolaze, prolazi i period kada se ranom intervencijom može puno toga uraditi. Roditelji, takođe, traže pomoć i podršku jer dobijanjem dijagnoze doživljavaju šok i potrebna im je pomoć da to prihvate, da nastave da se bore kako bi bili od pomoći djetetu, da prihvate problem i rešavaju ga. Međutim, u tim ključnim trenucima, roditelji su prepušteni sebi”, kaže Milović. Zbog toga je, kako je rekao, plan da budući Defektološki centar pruži podršku i roditeljima.
Uozbiljiti uslove za asistente u nastavi
Iz Udruženja defektologa kazali su i da asistenti u nastavi “često ne posjeduju odgovarajuće kvalifikacije i nisu osposobljeni za rad sa djecom sa razvojnim smetnjama”, te da bi to trebalo promijeniti.
“Obuka za asistente u nastavi u početku je trajala tri, a sada traje čak pet dana. Za to vrijeme nisu mogli da nauče ništa posebno niti da se osposobe za rad sa određenom vrstom smetnji”, kaže Milović.
Iz Udruženja predlažu da se propisi za angažovanje asistenata promijene i da postoji uslov da imaju najmanje zvanje bečelora iz oblasti pedagogije ili srodne nauke, a da kroz dodatnu obuku stiču znanja i vještine neophodne za rad sa djecom sa smetnjama u razvoju.
Svjesni su, kaže, i da bi tada bio otvoren drugi problem, a to je pitanje zarade.
“Da li bi u tom slučaju asistent u nastavi pristao da taj posao obavlja za 222 eura. Nadamo se da je svima jasno da se moraju tražiti druga i bolja rješenja, jer čini se da trenutnim stanjem sa asistentima niko nije zadovoljan, osim eventualno nevladine organizacije koje ih angažuju i za to dobijaju značajna sredstva”, kaže Milović.
Inkluzija će biti dobra kad nakon škole bude i posla
Govoreći uopšte o inkluziji u Crnoj Gori, iz Udruženja defektologa ukazuju da je veliki problem i dalje to što lica sa smetnjama po završetku srednje škole ili fakulteta teško dolaze do posla.
“Djeca sa smetnjama u razvoju su stigmatizovana i bez obira na nivo preostalih sposobosti i kapaciteta i stečenih vještina imaju veliki problem da nađu bilo kakav posao. Pored toga, poslodavci se veoma rijetko, odnosno skoro nikako ne odlučuju da zaposle lice sa smetnjama. Trebalo bi učiniti dodatne napore kako bi se animirali poslodavci da zapošljavaju ta lica, u protivnom, uzaludan je sav trud i rad, ako izostaje zaposlenje, kao kruna školovanja”.
ZZZ traži da se prekvalifikuju
Milović objašnjava da defektlozi mogu da budu zaposleni u svim sektorima koja se bave djecom sa smetnjama u razvoju - u prosvjeti, zdravstvu i oblasti socijalne zaštite.
“Problem nastaje kada radno mjesto defektologa zauzme neko drugi, tipa psiholog, a nerijetko se dešava da to bude socijalni radnik, pa čak i učitelj ili profesor istorije i onda ispada da posao defektologa može da radi ko god, a defektolog ništa drugo do svoj posao”, kaže on.
Objašnjavajući ulogu defektologa, ukazuje na problem vršnjačkog nasilja u školama.
“Iako su se defektolozi specijalni pedagozi školovali pet godina kako bi radili sa tom djecom, mi i dalje ni u jednoj školi nemamo zaposlenog defektologa specijalnog pedagoga, već ih sa biroa zovu da se prekvalifikuju, a neprekidno se priča o tome kako nedostaje defektologa. Kakvog li paradoksa”, kaže on.
Prema podacima ZZZ, do kraja jula, u njihovoj evidenciji bilo je 12 defektologa. Od toga, tri su lica defektolozi specijaliste, osam defektologa i jedan profesor defektolog za osobe s poremećajima u ponašanju. Na evidenciji nezaposlenih su i jedan master logoped i diplomirani specijalni pedagog.
“Lica sa navedenim zanimanjima se uglavnom ne zadržavaju dugo na evidenciji Zavoda pa samim tim ta lica spadaju u neposredno zapošljivu kategoriju”, tvrde iz Zavoda za zapošljavanje. Dodali su i da je na smanjenje zapošljavanja tih profila u ovoj godini uticala epidemija koronavirusa.
Milović kaže da je među članovima Udruženja preko 10 defektologa bez posla.
“Nezaposleni su oligofrenolozi, specijalni pedagozi, somatopedi, tiflolozi i defektolozi-surdoaudiolozi. Prema našim podacima, najduže na birou bila je koleginica koja je na evidenciji bila 15 godina i koju su zvali da se prekvalifikuje”.
Bonus video:
