U centru grada, skriven u dvorištu zgrade nekadašnjeg SDK-a, nalazi se spomenik žrtvama stradalim tokom bombardovanja Podgorice u Prvom i Drugom svjetskom ratu.
Na postamentu spomenika, otkrivenog za Dan oslobođenja i rođendan Podgorice 19. decembra 1994. godine, nema podataka o autoru tog djela. Iznad postamenta sa natpisom, ispisanim u gvozdenom reljefu, na željeznim nosačima visi bomba.
Prema istorijskim podacima, 5. maja 1944. godine u 13 sati i 10 minuta saveznici su izveli najžešće bombardovanje Podgorice tokom Drugog svjetskog rata. Avionske bombe su Podgoricu bukvalno sravnile sa zemljom, a tačan broj poginulih nije utvrđen, kao ni razlog zbog čega je grad bombardovan...
Prema podacima, Podgorica je u Drugom svjetskom ratu bombardovana ukupno 82 puta, počev od 6. aprila 1941. godine, kada su bombe sipali avioni Hitlerovog “Luftvafea”, pa do novembra 1944. kada su to uradili saveznici. Ukupan broj žrtava svih bombardovanja Podgorice u Drugom svjetskom ratu nikada nije preciziran, a različiti izvori pominju između dvije i četiri hiljade žrtava.
Svjedok toga vremena za “Vijesti” priča da je 5. maja 1944. godine doživio ličnu tragediju - od savezničkih bombi stradale su mu majka i sestra. Prisjeća se kobnog 5. maja 1944. godine, kada je, kao i svakog drugog dana, krenuo na posao.
Kući su ostale majka i sestra, nastradavši u bombardovanju.
“Čim sam stigao počelo je stravično bombardovanje jezgra grada. Sjećam se da je bilo nešto iza 13 sati, jer je od jačine detonacije stao kućni sat, kojeg sam kasnije našao u ruševinama naše kuće. Toga dana, grad je u tri navrata bombardovalo oko 180 savezničkih aviona, koji su najvećim dijelom uništili grad i ubili i ranili veliki broj ljudi. Stradala je naša kuća koja se nalazila u centru grada, preko puta današnjeg ‘Beka’. Broj ranjenih i poginulih nikada nije utvrđen”, rekao je danas devedesettrogodišnjak ne želivši da mu se pominje ime, a čiji identitet je poznat “Vijestima”.
Priča da je uvjeren da nije bilo porodice u centru grada koja nije imala poginulog ili ranjenog.
Prisjeća se da je nakon bombardovanja nastao metež. Preživjeli su bježali iz grada, a ispod ruševina čuli su se jauci i zapomaganje.
“Ulice su bile zatrpane i preorane. Djelovi ljudskih tijela visili su po telegrafskim žicama. Preživjeli su najvećim dijelom potražili spas u Zeti i Lješkopolju, a mnogi su sklonište našli u pećinama Morače i Ribnice. Gostoprimstvo seoskih domaćinstava ostalo mi je kao najupečatljiviji doživljaj tih nesrećnih ratnih dana. Svaka kuća je širom otvorila svoja vrata unesrećenim ljudima i sa njima dijelila i ono malo hrane što su imali”.
Priča da mu je brat bio invalid, pa je ostao sam sa njim i dvije sestre i morao da preuzme brigu o porodici.
Bez oca je ostao dok je bio dijete.
Bonus video:
