Kažu da je lopta u genima Brazilaca, da se u toj zemlji za fudbal živi, a izgleda da je u genima i četrnaestogodišnjeg Luke Radojevića, rođenog Engleza, kome je majka Adriana iz Brazila.
Zato je od oca Željka, rođenog Nikšićanina, naslijedio borbenost.
Nadimak mu je Zizu i igra u “Kvins park rendžersu”.
“Moj bivši trener iz ‘Kvins park rendžersa’, Darius St. Louis, dao mi je nadimak Zizu, jer sam ga stilom igre podsjećao na legendarnog Zinedine Zidana. Kao igraču sredine terena, to je jedan od najboljih komplimenata - da vas neko uporedi sa legendom kao što je Zidan”, kaže za “Vijesti” Luka koji u “Rendžersima” igra od 2014.
Priča da je sa tri i po godine počeo da trenira u Maximus akademiji, koju je vodio Vanja Maksimović, bivši fudbaler Crvene zvezde.
Nakon dvije godine, postao je član “Čelsija”, sa sedam i po godina potpisao je za “Brentford”, a posljednjih pet nosi dres “Rendžersa”.
Kaže da mu je prvi fudbalski uzor bio Frenk Lampard, što je za navijača “Čelsija” i očekivano i da je meč sa “Stoukom” prva velika utakmica koju je gledao na “Stamford bridžu”.
Tada je imao šest godina i priznaje da je bio uplašen od “Čelsijeve” maskote.
Te godine je od svog miljenika Lamparda dobio na poklon dres sa posvetom.
“Prva utakmica koju sam igrao bila je za ‘Čelsi U8’ protiv ‘Milvola’. Bio sam srećan, ali i pomalo nervozan, pogotovo zato što su ‘Milvolovi’ igrači bili mnogo viši od nas. Čim je počela utakmica, nervoza je prošla. Protiv ‘Milvola’ sam dao i prvi gol”, kaže Luka.
Bilo je to, dodaje njegov otac Željko, u trenutku kade se Žoze Murinjo vratio na klupu “Čelsija”.
“Baš toga dana smo vidjeli Murinja u ‘Čelsijevoj akademiji’, ali i Terija, Ivanovića, Lamparda, Fereiru… Luka je igrao protiv djece legendarnih fudbalera Ševčenka, Ria Ferdinanda, Aguera, Kompanija… Interesantno je da nikada nije volio da ih juri za autograme, ili pak da se fotografiše sa poznatima”, priča Željko.
Luka sa osmijehom priznaje da je prva stvar koja mu je prošla kroz glavu kada je upoznao nekog od poznatih fudbalera bila: “I ja ću jednoga dana biti poznat fudbaler”.
Zasada, marljivim radom, velikim talentom i postignutim rezultatima, polako trasira put ka tom cilju. Iza njega su utakmice protiv “Arsenala”, “Liverpula”, “Mančester sitija”, “Totenhema”, “Fulama”… A pred njim - ko zna.
Kao najtežu i najdražu utakmicu, Luka izdvaja prošlogodišnje finale tradicionalnog “Eldon Celtic” božićnog turnira.
“Relativno smo lako došli do finala, a onda u finalu gubili sa 2:0. Na deset minuta prije kraja postigao sam dva gola, asistirao kod trećeg i pobijedili smo”, ne bez ponosa kaže četrnaestogodišnjak koji, pored Lamparda, posebno voli Zidana, Fabregasa i Kevina De Brujnea.
Tata Željko otkriva Lukine, ali i svoje, želje, kao i zbog čega je njegov sin napustio “Čelsijevu” akademiju.
“Luka je dosta prizeman i zna da je put do uspjeha težak, da se mora puno raditi, jer talenat bez rada ne daje rezultate. Volio bi da zaigra jednog dana za prvi tim ‘Čelsija’, iako nije želio da ostane u njihovoj akademiji jer su, po njemu, bili isuviše striktni u to vrijeme. Kao roditelj osjetio sam da je bolje ići za njegovom željom i instinktom, jer fudbal nije škola gdje roditelj donosi odluku... Ljetos je bio sa reprezentacijom Crne Gore u Kolašinu i volio bih da jednoga dana zaigra za reprezentaciju Crne Gore”, priznaje Željko.
Sin otkriva i gdje sebe vidi u budućnosti.
“Igram fudbal, jer volim fudbal, uživam u njemu i jednoga dana volio bih da igram za ‘Ajaks’, jer mi se njihova škola fudbala najviše dopada”, kaže mlada nada najvažnije sporedne stvari na svijetu.
Nezaboravna brezanska ljeta
Luka ima dvije sestre, Laru - vaspitačicu, i Moniku koja je magistrirala međunarodnu politiku. Željko priča da je djecu od malih nogu učio da znaju odakle su im korijeni.
“Moji korijeni su iz Gornjih Brezana, u Pivi, gdje volim da provodim ljetnji odmor sa roditeljima i djedom Dragom. Tamo se družim sa rođacima Andrijom, Ognjenom, Viktorom i Strahinjom i to su nezaboravni trenuci - spuštamo se do Komarnice, vozimo bicikl, igramo žmurke do kasno uveče. Nikada se u Londonu nijesam igrao do kasno u noć. I u maglovitim jutrima volim da trčim preko brezanskih livada, jer tamo počinjem sa pripremama za novu sezonu”, kaže Luka i dodaje da se u Nikšiću druži sa Petrom, Antonijem i Olgom, sa kojima redovno ide na Krupac.
“Zimi dolazimo na skijanje na Žabljak i 2016. godine sam prvi put stao na skije, jer smo do tada svake zime za novogodišnje praznike išli u Brazil”.
Može se biti i uspješan učenik, i fudbaler, ali i dijete
Roditelji su ponosni na Lukine fudbalske uspjehe, ali u porodici Radojevića zna se prioritet - škola, pa sve ostalo.
“U školi nema popuštanja, jer prvo škola, a fudbal može samo ako su izvještaji iz škole ne dobri, nego veoma dobri ili odlični. Luka ima treninge tri puta nedjeljno, a tu su i utakmice. Trudimo se da uskladimo fudbal sa školom, ali mora imati i slobodnog vremena, mora da bude i dijete. Ne opterećujemo se da li će postati igrač ili ne, ali zato uživamo dok traje, a biće ono sto je suđeno”, kaže Željko.
Luka dodaje da mora da pohvali roditelje jer su se potrudili da i za vrijeme epidemije ima adekvatne uslove za trening - od dvorišta su napravili improvizovani teren, tako da nije prekidao sa treninzima i radio je po posebnom programu koji je dobio od trenera...
Žuti karton i za roditelje
Iako ima dosta poslovnih obaveza, Željko kaže da ne propušta Lukine utakmice.
Priznaje i da nije tipični Balkanac i da sinu ne daje savjete, iako Crnogorci o fudbalu “sve znaju”.
“Ne dajem mu savjete kako će da igra, već to ostavljam njemu i trenerima. Često se desi da na utakmici dobiju posebne zadatke od trenera, recimo da moraju da igraju samo prvom loptom, ili da ne mogu šutirati izvan kaznenog prostora... To posmatraču može čudno izgledati, ali mi roditelji to razumijemo jer nas je klub obavijestio. Nema galame pored aut linije i prozivanja svog djeteta, u protivnom roditelj dobija žuti karton, ili njegovo dijete neće biti u timu za sledeću utakmicu, tako da otac sa temperamentnog Balkana mora da se pridržava pravila”, kaže Željko i dodaje da se u klubu jednom mjesečno organizuju radni sastanci sa roditeljima na temu psihologije i ishrane djeteta.
Objašnjava da se u Engleskoj, sve do U18 lige, utakmice ne igraju za bodove, jer ne postoji takmičarski karakter, pošto je sve podređeno razvoju i stvaranju igrača, a ne rezultatu.
Otac učenik čuvenog “zlatnog odjeljenja” nikšićkih biologa
Željko je jedan od učenika čuvenog nikšićkog “zlatnog odjeljenja IV 5” biologa, koje je 1980. proglašeno za najbolje u bivšoj Jugoslaviji.
Nakon Gimnazije, u Beogradu je završio Poljoprivredni fakultet, dobio stipendiju Srpske akademije nauka, što je u to vrijeme bila najprestižnija stipendija u staroj Jugoslaviji, magistrirao i vratio se za Crnu Goru gdje je veoma kratko radio na Poljoprivrednom institutu.
Ponovo je otišao u Beograd, gdje je radio kao asistent na Poljoprivrednom fakultetu, a zatim u Englesku da uči jezik.
Priča da je tamo upoznao lijepu Brazilku sa kojom se 1991. vjenčao u Nikšiću, a nakon previranja u bivšoj Jugoslaviji shvatio je da će ipak na zapadu morati da “traži sreću”.
U Londonu drži poznati restoran “Grove”, a sa prijateljima iz “IV 5” odjeljenja osnovao je fondaciju “Oikos” (naziv dobila po nadimku njihov razrednog starješine Slobodana Brajuškovića) koja svake godine najboljeg nikšićkog srednjoškolca nagradi sa hiljadu eura.
Bonus video:
