U nedjelju, 15. maja 1910. godine u popodnevnim časovima, od stare austrijske poštanske kancelarije živopisnog Kotora uputio se beskonačnim serpentinama na put prema gore - ka crnogorskom Cetinju tzv. “paketni voz”. Vozač po ugovoru firme “Laurin i Klement”, izvjesni Karel Černy iz srednječeškog grada Slany, vozio je na ovoj trasi crnogorske knjaževske pošte nepuna dva mjeseca. Tog dana se nije radilo o klasičnoj, redovnoj poštanskoj vožnji između Kotora i Cetinja.
Černy je krenuo u osam sati izjutra iz Cetinja primarno zbog opravke poštanskog automobila i odmah nakon toga trebao se vratiti sa poštanskim pošiljkama i putnicima. Automobil koji je vozio, svugdje je u Crnoj Gori predstavljao dobrodošlu atrakciju, a usput je srijetao prijateljski raspoložene, gostoljubive ljude, sa kojima, iako nije bio baš znalac jezika, lako se mogao dogovoriti. Cetinje je iz njegovog pogleda bilo oveće selo za koje ne bi niko rekao da je glavni grad ponosne države, zato mu je kotorski ambijent sa svojom živahnom lukom bogato nadomještao određene društvene nedostatke crnogorske prijestonice.
Ovako je češki profesor Jiri Kudela 2016. godine uradio manju studiju o prvoj automobilskoj nesreći, koja se prije gotovo 112 godina dogodila u mjestu Dubovica nadomak Cetinja, a u kojoj je lakše ili teže povrijeđeno četiri putnika u tkz “paketnom vozu”, kako se zvao poštanski automobil firme “Laurin i Klement”.
”Putovanje od Kotora do Cetinja, put dug 42 kilometara, trajalo je duž mnogih serpentina nepuna tri i po sata. Sa svojim kolegom, mehaničarom i šoferom Čežikom, primili su u Kotoru u svoj automobil turskog diplomatu Nassiha, koji je svoje putovanje platio. Sekretar turske ambasade radovao se jer će istog dana naveče biti u svojoj legaciji na Cetinju, zbog čega je evidentno imao razumijevanje za dobro raspoloženje srednjoevropejaca, koji su već, dok su u Kotoru popravljali automobil, nešto malo popili. Pored Turčina su jedan za drugim sjela još dva putnika, kojima Černy nije dao putne karte. Jedan od njih je bio oficir crnogorske finansijske policije Jovo Tomov Martinović. Černy je tog dana bio u dobrom raspoloženju pa je nakon što je auto prošlo prve glavne serpentine iznad Boke kotorske i približilo se crnogorskoj granici, zaustavio ispred “Austrijske krčme”, tada omiljene gostionice iz koje se pružao prekrasan pogled na zaliv i ljepotu okolne prirode. Tu su zajedno sa Čežikom još poneku popili. Kada su stigli u Njeguše, u Crnu Goru, tu su nastavili sa svojom akcijom osvježavanja u tamošnjem “Grand hotelu”. Sve se to nekako odužilo, tako da su već imali devedeset minuta zakašnjenja u odnosu na planirani red vožnje. Ni to ih nije omelo da se zaustave na Bukovicu, najvišu tačku na putu gdje su u lokalnoj krčmi popili još koje piće. Upravo je počeo da pada sumrak. “Paketni voz” nije bio snabdjeven nikakvim svjetiljkama. To je bio razlog zašto je Černy ubrzao vožnju, kako bi što prije stigao do cilja. U jednoj krivini pod Dubovikom, odakle se vidjelo Cetinje, automobil je naišao na neku prepreku, izašao iz krivine i sjurio u jarak”, piše profesor Kudela u studiji, publiciranoj u zborniku “Istorija i i vojska”, koji izdaje češki Institut za istoriju vojske.
ISTRAGA
Samo dan nakon nezgode iznad Cetinja, počela je opsežna istraga, koja je zbog nerazvijenog automobilizma u Crnoj Gori bila nešto sasvim novo i nepoznato, pa je prepiska između Praga, austrougarske ambasade na Cetinju i neažurnih crnogorskih sudova, trajala duže nego što je tada to bio slučaj u Evropi.
Češka firma “Laurin & Klement” odmah je državnom tužilaštvu u Pragu podnijela tužbu protiv vozača Černog kako bi naplatili poveliku štetu u Crnoj Gori, zbog čega jeon, dan nakon udesa, nestao iz Cetinja. Tužbu je tužilaštvo proslijedilo nadležnom sudu u češkom gradu Slany, koji je u junu 1910. godine pokrenuo krivični postupak protiv Černog. Na osnovu arhive iz Praga, progesor Kudela je u dobio sve podatke i prepisku oko slučaja iz Crne Gore, pa je tako u studiji naveo da je sud iz grada Slany 15. juna ustupio predmet austrougarskoj legaciji na Cetinju, sa molbom da ga uruče odgovarajućim crnogorskim organima. U molbi, sud je tražio da iskaze daju - Nassih beg, Jovo Toma Martinović iz Bajica, administrativni upravitelj firme Laurin & Klement.
Leopold Čanek i tehnički upravitelj garaže Vaclav Kaderabek.
”Tadašnji šef austrougarske ambasade na Cetinju bio je Wladimir Rudolf Karl, baron Giesl von Gieslingen, austrijski diplomata i iskusni vojni izvještač. Svoje iskustvo je sticao je kao vojni ataše u Istanbulu, Atini i Sofiji, a potom je krajem 1909. godine izaslanik austrougarske vlade u Crnoj Gori. Na Cetinju je ostao sve do novembra 1913. godine, a nakon toga bio je imenovan kao izaslanik na srpskom kraljevskom dvoru. On je bio upravo taj koji je morao uručiti srpskoj vladi, 23. jula 1914. godine, sudbonosni austrijski ultimatum, čije odbijanje Beograda je značilo i početak prvog svijetskog rata. Wladimir Giesl još na Cetinju nije zagrijao svoju fotelju, a već mu se na radnom stolu u junu 1910. godine pojavila molba opštinskog suda Slanog da pomogne u rješavanju kaznenog predmeta. Naravno, u crnogorskim uslovima to nije bila jednostavna stvar. Međudržavni sporazum o pravnoj pomoći u današnjem smislu tada nije postojao, tako da se Giesl morao osloniti isključivo na kontakte ambasade i na dobru volju ovdašnjih službi. To nije bilo jednostavno jer lokalno sudstvo u kombinaciji sa prirodom Crnogoraca nijesu bili idealna podloga za sticanje brzih rezultata. Giesl je predao molbu lokalnim službama za saslušavanja tj. preko crnogorskog ministarstva inostranih djela. Crnogorci su sve vratili ambasadi 30. septembra s obrazloženjem, da su sudski dokumenti napisani na češkom jeziku i ujedno se ponudili da će ih za odgovarajući honorar dati da se prevedu na srpski”, piše u studiji.
Ambasada je u interesu ubrzavanja postupka dala materijal da se prevede i 31. oktobra poslala ponovo odgovarajućim službama molbu za saslušanja Čaneka i Martinovića. U međuvremenu je iz Slanog došla na ambasadu u Cetinje urgencija sa pitanjem, šta se zapravo dešava sa predmetom. 17. novembra iste godine izaslanik Giesl je informisao sud da još uvijek čeka da dobije rezultate službenih saslušanja Čaneka i Martinovića. Iskaz Nassih bega su već imali, a kako je svjedok udesa Vaclav Kaderabek otputovao u domovinu, njegov iskaz nijesu morali da pribavljaju.
Černy je tri dana bio u zatvoru zbog prve drumske nesreće u Crnoj Gori, ali kakva je bila dalja sudbina šofera, te da li je morao platiti firmi ‘Laurin & Klement’ globu kao i nadoknadu oficiru Martinoviću, koju joj je učinio svojim ponašanjem po oštrim crnogorskim serpentinama, autor Kudela nije mogao pronaći u arhivu”...
”Za nepune tri nedelje, 8. decembra 1910. godine, Giesl je mogao poslati iskaze Nassih bega, Čaneka i Martinovića i vjerovatno odahnuo u nadi da se oslobodio tog predmeta. Sud u Slanom ga je obratnom poštom obavijestio da bez originala kaznenog spisa, koji je svojevremeno bio poslat crnogorskim službama, sud ne može nastaviti rad u predmetu. Gieslu nije preostalo ništa drugo već da od sporih crnogorskih službenika ponovo zatraži iste spise. Te spise je dobio zajedno sa notom Ministarstva inostranih djela tek 18. januara 1911. godine. Već drugi dan nakon prijema austrijska ambasada ih je poslala u Slany. Tamo su spisi stigli 24. januara a sud ih je već istog dana predao srednječeškom opštinskom sudu na Smihovu zato što je Černy imao stalni boravak u Stredoklucima, gdje je bio zaposlen kao vozač.
PRESUDA
Već 18. februara 1911. godine na Smihovu je otvoren glavni pretres, na kojem su Karelu Černome pročitani iskazi Nassih bega, Čaneka i Martinovića. Svi su govorili na njegovu štetu jer su se svjedoci/saputnici složili u tome da je vozač tokom putovanja bio pijan i da je vožnji poštanskog vozila pristupao dosta olako. Pravni zastupnik firme “Laurin & Klement” u žalbu su tražil odštetu za automobil kao i povrede Martinovića, koji je zbog udesa liječen 21 dan.
”Černy je u svoju odbranu bagatelizovao konzumiranje pića, zaustavljanja automobila zbog osvježenja smatrao je uobičajenom praksom, čak je i okrivio firmu “Laurin & Klement”, odnosno, njeno zastupništvo na Cetinju jer poštansko vozilo nije opremila valjanim osvjetljenjem. Sud je odlučio da im firma “Laurin & Klement” obezbjedi dodatne informacije - pravila koja se odnose za vozače kao i izvještajem o dozvoljenim brzinama vožnje na pojedinim trasama. Zbog toga je austrijski sud u Kotoru zatražio da se dodatno sasluša svjedok Čežik, koji je i dalje radio za firmu u Crnoj Gori kao tehničar i vozač. Tu je došlo do novih otaljavanja jer molba za saslušanje Čežika u Cetinju je morala biti ponovo poslata posredstvom austrijske ambasade. Ambasada je molbu predala ministarstvu, a ministarstvo crnogorskom sudu. Rezultat svega je bio da je Čežik bio saslušan tek 20. aprila, ali je protokol dobila austrijska ambasada tek 18. maja i to nakon dvije note, koje su bile uručene crnogorskom Ministarstvu inostranih djela”.
Konačno 24. maja 1911. godine sud na Smihovu je imao na jednom mjestu sva potrebna dokumenta, pa je 16. juna zakazan nastavak krivičnog postupka. Nakon što je pročitan Čežikov iskaz kao i propisi za vozače crnogorske pošte, te ograničenja brzine kretanja na trasama puta Kotor - Cetinje Černy je proglašen krivim - osuđen je nana tri dana teške robije, da plati troškove sudjenja, liječenja i da nadoknadi izgubljene dnevnice Martinoviću. Smihovski sud nije povjerovao Černom da nije mogao uočiti kamen na drumu, uz to je imao dokazano na osnovu iskaza svjedoka da je šofer bio pijan te vozio riskantnom “neobičnom” brzinom tamo gdje je trebao voziti maksimalnom brzinom oko 14 km na sat.
Černy je tri dana bio u zatvoru zbog prve drumske nesreće u Crnoj Gori, ali kakva je bila dalja sudbina šofera, te da li je morao platiti firmi “Laurin & Klement” globu kao i nadoknadu oficiru Martinoviću, koju joj je učinio svojim ponašanjem po oštrim crnogorskim serpentinama, autor Kudela, nije mogao pronaći u arhivu.
“Paketni voz” bio pouzdan za crnogorske gudure
Prvi automobil u Crnoj Gori bio je službeni nabavljen za potrebe Pošte i telegrafa Crne Gore, koji je kupljen u Parizu 1903. godine. Taj automobil je proizvela firma “Delahaye” imao je deset sjedišta i prostor za prtljag. Cijena automobila iznosila je 21 hiljadu austrijskih kruna (današnjih 50 hiljada eura), imao je motor sa dva cilindra snage 16 konjskih snaga. Često se kvario, nije se pokazao kao uspješan. Konačno je, nakon teške službe kroz crnogorske gudure, prvi automobil, kojeg su Crnogorci nazvali - “karaoca bez konja” - prodat na licitaciji u julu 1912.
Od 1904. do 1908. u Crnoj Gori je dobavljeno par novih automobila italijanske i francuske proizvodnje. Ove automobile je koristila Pošta i telegrafi ili knjaževski dvor. Na Cetinju se koristio i tada čuveni “Fiat uno”.
Češka firma “Laurin & Klement” usmjerila je prodaju automobila, na prostore tradicionalnog interesa austro-ugarske trgovine - Istočnu Evropu i Balkan.
”Veoma brzo su uočili i interesovanje Crnogoraca za boljim saobraćajnim sredstvom za potrebe njihove pošte, za koje se francusko vozilo zbog čestih kvarova pokazalo kao nezadovoljavajuće. Osim toga austrougarska vlada u slučaju Crne Gore trudila se da spriječi da ovdašnji poštanski saobračaj dodje u ruke Italijanima... 1909. godine iz Češke je isporučeno 10 automobila, od kojih su 3 bila opremljena za teret, a jedno za vuču.
”Ti autobusi su bili veoma kratki kako bi mogli bez revidiranja prolaziti uzanim serpentinama od Kotora do Cetinja pa i tako putovanje sa njima nad dubokim provalijama izazivalo je nezaboravna, često veoma tjeskobna osjećanja”, navodi Jiri Kudela u studiji.
Kralj Nikola bio je prezadovoljan pouzdanošću i korisnošću vozila, pa je nekim vozačima dodijelio orden. Češki automobili bili su u civilnoj upotrebi do 1912. godine, kada počinju da ih koriste crnogorska vojska i Crveni krst u Prvom balkanskom ratu.
Po završetku rata, pa do početka Prvog svetskog rata, vozila su se opet koristila kao poštanska vozila. Koliko je poznato, do danas nije sačuvan nijedan primerak vozila “Černá Hora-Montenegro”
Bonus video:
