Pero, je li gotova kafa, doziva Milka Aleksić sa kućnog praga.
Ne samo kafa, i kolači su spremni. A kafa - priča za sebe.
“Kafa se pije u 11,30 časova, svaki dan, u jednu od ove tri kuće. Zna se čiji je red. Danas kafu kuva Pero. Kljakovica pripada Oputnim Rudinama. E, Pero kuva najbolju kafu u Rudine”, sa osmijehom priča Milka dok hvali komšiju i rođaka Pera Aleksića.
Uz kafu, kolače i čašicu razgovora, Pero, njegov stariji brat Janko, Milka, Dobrana i Stana, sve Aleksići, pričaju o selu, koševini, manjku radne snage... Jedino, kaže Milka, ne “bistre” politiku.
“Nijesmo vala mi baš toliko za tu politiku. Lijepo je nama ovdje. Sticajem okolnosti kupili smo stan u Nikšiću, pa nekad odem i tamo. Tamo su mi i dvije sestre. Ali, ovdje mi je idealno. Prelijepo”, kaže Milka.
Baš tako bi se moglo opisati selo Kljakovica koje je udaljeno oko 50 kilometara od Nikšića - prelijepo. Takvo je bilo i prije devet godina kada je ekipa “Vijesti” prvi put došla u selo. Jedina razlika je što je tada selo “čuvalo” pet žena, pet Aleksićki. Danas je taj broj dupliran - pet žena i pet muškaraca.
“Radila sam u Bileći. Nijesam se udala. Ne mogah ‘prevariti’ Hercegovce. Ali, nijesam zažalila što se nijesam udala”, sa vragolastim osmijehom kaže Milka.
I dok Dobrana bere murve i novinarku “Vijesti” vraća u djetinjstvo, Pero i Janko pokazuju dvorište i sobu sa pogledom na Bilećko jezero. A dvorište - mali raj: vinova loza, masline, smokve, razno voće, lavanda, cvijeće, zelenilo...
“Poslovica kaže: ako hoćeš da budeš srećan jedan dan - napij se, ako hoćeš da budeš srećan mjesec dana - oženi se, a ako hoćeš da budeš srećan čitav život - uzgajaj cvijeće. Nijesam imao sreće da budem srećan mjesec dana, pa mi ostade da gajim cvijeće”, smješka se Pero, koji je radni vijek proveo u Industriji alata u Trebinju i nije, što bi rekla Milka, mogao “prevariti” neku Hercegovku.
“Kada sam se penzionisao, došao sam na starevinu. Oduvijek me vuklo selo i rodni kraj tako da mi je milije ođe nego u Trebinje, premda je ođe teže. Kad je čovjek na selu, on vazda ima da radi, ako hoće da radi. A ako neće, može da leži i u gradu i na selu jednako”, kaže Pero.
To što je broj stanovnika dupliran ne znači, kaže on, da se vraća nada da će Kljakovica ponovo oživjeti. Ne vraćaju penzioneri život, već samo sjećanje. A toga Pero, ima na pretek. Priča kako je znao, kao dijete, dok je čuvao “janjce” da pored pruge nađe sarajevsko “Oslobođenje” od toga dana, a danas nema ni pruge, ni štampe, ali ni ljudi.
“Odumire selo. Kralj Nikola je rekao da su Miruše, selo pored Kljakovice, najljepše selo u Crnoj Gori. Izgradnjom hidrocentrale, Bilećko jezero je maltene potopilo selo i od te ljepote ne ostade ništa. Jedino ostadoše gavranovi u Crvenoj stijeni koji se često oglašavaju, ispraćajući i poslednje stanovnike ovih krajeva”, sa sjetom reče Pero.
I dok se na dnu jezera nalaze potopljene kuće, crkve, putevi, groblja, čitava jedna prošlost, Perov brat Janko u šali kaže da i oni mogu, poput primoraca, da se pohvale da imaju “sobu sa pogledom na vodu”.
“Za nas je selo i tako i tako, ali ko god dođe sa strane - svidi mu. Pitomina je, klima je fina. Imamo struju, vodu smo dobili ima dvije-tri godine, tako da ne gledamo u nebo hoće li pasti ili neće. Put je prilično dobar. Ima asfalta i jedno 500 metara makadama. Kad je počela pandemija, povukao sam se na selo. Privikao sam se, tu mi je lijepo. Brat i ja radimo ponešto, pomalo održavamo kuću i ovo oko kuće, držimo i ‘čele, oko 65 društava. Imamo i dosta loze - bude 700-800 kila grožđa, ispeče se rakija. Možemo se kupati u nju, a ne pijemo je nijedan, ali ima rakije za prijatelje i za tržište”, priča Janko.
Godine su prošle duge, nema više uske pruge
Novinarka “Vijesti” Svetlana Mandić 19. januara 2014. godine, između ostalog, napisala je: “Odavno ekipa ‘Vijesti’ nije vidjela selo da je ljepše uređeno u opštini nikšićkoj nego što je selo Kljakovica”, čita zabilješke penzionisani profesor istorije Dušan Aleksić i pokazuje sačuvani tekst iz “Vijesti”.
Kažem mu da bih i danas isto napisala, ali da ne bude da “prepisujem” - sročiću nešto drugo.
“E baš mi je drago što si došla. Vidiš, još čuvam tvoj tekst. Ti si školska drugarica Miroslava (Nikšićanina koji pravi vikendicu preko puta njegove kuće, prim. aut.)”, pita Dušan i pokazuje sveske u kojima od zaborava čuva selo u kome je rođen.
Tu su stihovi, novinski članci, njegove priče o školi, selu, govorniku, vozu… zalijepljena slika ćira na stanici u Kljakovici, sa brojem voza, datumom, satnicom, porukom: “Odavde sam otišao u svijet’’ i stihovima: “Godine su prošle duge, nema više uske pruge”.
Iako je živio i radio u Novom Sadu, Dušan nikada nije otišao iz Kljakovice. Svaki slobodni trenutak koristio je da dođe u selo, a nakon što se penzionisao sada povremeno ode u Novi Sad.
“Predavao sam istoriju 27 godina u redovnoj školi i 13 godina na Radničkom univerzitetu. Živim u Novom Sadu, ali sam stalno dolazio na selo. Sada sam u Novi Sad samo zimi, dva-tri mjeseca. Ovdje sam najstariji stanovnik. Imam 77 godina i zadužen sam da držim posmrtne govore. A ja to umijem, leži mi”, kaže profesor uvijek spreman da održi jedno predavanje.
Rodno ognjište od gašenja čuvaju on i četiri godine mlađa sestra Zorka Petrović, koja se nakon smrti supruga iz Aranđelovca vratila u Kljakovicu.
“Sama sam od 1998. godine. Brat je stalno dolazio. I njegova djeca su vječito dolazila. Ima dva sina, snaju, suprugu i unuku. Sad će svi doći u avgustu. Dobro je, samo neka podrži ovako i biće dobro. Njima hvala koji dođu da nas vide, obiđu. Nije bilo davno kada je u selu bilo samo pet žena. Eto, tu ti je zapisano”, kaže Zorka i poziva se na tekst novinarke “Vijesti”.
“Preko puta nas je brat od strica, sa ženom i sinom. Ima nas sada dosta koliko ih je u ovim drugim selima. Ima nas desetoro da je stalno tu - pet žena i pet muškaraca”.
A prije nešto više od 40 godina, selo je brojalo deset puta više stanovnika. Pruga je “ukinuta” 1976, godinu kasnije zatvorena je i škola i selo je počelo da se prazni. Posljednji put plač djeteta rođenog u selu čuo se 1965. godine. Tada se rodila jedna Slavica koja je sada babica u Trebinju.
“Svakom od nas, nakon penzionisanja i tog divnog ponovnog susreta sa prošlošću i svojim selom, razbistri se u pameti, počnemo disati punim plućima, bude nam lakše...Uporedo sa ovim, javlja se nešto što nije za utjehu. U Kljakovici osta nešto malo đuturuma koji se vuku od praga do praga, nastojeći da im u priči što prije i što veselije prođe ono malo preostalog vremena, čekajući noć blagu, tihu i bezbrižnu”, zapisao je profesor Dušan u svojoj bilježnici.
U ovoj novinarskoj ostaće pribilježeno da je Kljakovica selo sa pogledom na jezero, ali i na prošlost, sa mirisom lavande, ali i sjete, sa ukusom murve, ali i Perove kafe.
Bonus video:
