Rođena sam u najljepšem gradu u Crnoj Gori, u Kolašinu, kao jedino dijete mojih roditelja, Ratka i Vinke Radović. Peta sam generacija potomaka kapetana Petra Vuletinog Radovića, koja živi u Lugovima, malom selu nadomak Kolašina. Bila sam srećno i voljeno dijete. Svojoj babi po ocu, Bojani, bila sam najmlađe a đedu i baki sa majčine strane, Miliki i Stanki-Taji Bulatović, najstarije unuče. Ljubav, koju sam u ranom djetinjstvu dobila od svojih roditelja, dvije babe, đeda, tetaka s majčine strane, pokojnog ujaka, pokojnih stričeva i tetke s očeve strane, divnih komšija đeda Petra Bulatovića, i tatine strine Dunje Radović, neprocjenjiva su dragocjenost, sa neskrivenim ponosom kaže Sonja Radović.
Osnovnu školu “Risto Manojlović” i gimnaziju “Braća Selić”, zavrsila je u rodnom gradu. Bila je odličan đak, nosilac “Luče”. Tinejdžerski period pamti po ratu i sankcijama. Njena porodica sa očeve strane je bila u Sarajevu…
“Ginuli su mladi, mobilisani sugrađani, dolazile su porodice iz ratom zahvaćenih područja. Dobili smo školske drugare, koji su napustili sve što im je bilo drago i poznato. Prodavnice su bile puste, nije bilo udžbenika, svesaka… U to doba imali smo samo dva televizijska kanala i bili smo izloženi toksičnim sadržajima, ratnohuškačkim informativnim emisijama, kiču… Dobro pamtim emisiju “Folkmetar” i prve “zvijezde” koje je stvarala i promovisala tadasnja politička i društvena elita”, prisjeća se Sonja Radović.
Uprkos novoj realnosti, naglašava, bili smo generacija srećne, socijalne i empatične djece. Mnogo smo se družili, smijali, voljeli jedni druge, pomagali jedni drugima i u svim okolnostima bili i ostali jedni drugima podrška.
Nakon završene gimnazije, Sonja je upisala i završila Pravni fakultet u Podgorici. Živjela je u studentskom domu, gdje je, kako kaže, takođe stekla prijatelje za cijeli život.
Koji je bio vaš prvi posao?
Po završetku fakulteta, zbog političke nepodobnosti mog tate, koji je i sam bio bez posla, čekala sam na zaposlenje pune dvije godine. Uporno sam se javljala na sve oglase i dobijala isti odgovor: “Obavještavamo Vas da ispunjavate uslove predviđene konkursom i da je na radno mjesto primljen drugi kandidat”. I tako dvadesetak puta.
Prvi posao, nakon dvije godine uzaludnog konkurisanja, dobila sam “preko veze”. Prijatelj moga tate, advokat Dragan Šoć, poznavao je tek izabranog ministra pravde, pokojnog Željka Šturanovića, koji mi je obezbijedio radno mjesto u Osnovnom sudu u Podgorici. U martu 2003. godine, počela je moja pravnička karijera.
Imala sam veliku sreću da učim zanat od divnih i stručnih sudija kod kojih sam bila pripravnica, Vesne Moštrokol i Senke Danilović. U sudu sam provela tri godine. Poslije prve godine pripravničkog staža, položila sam stručni ispit, nakon druge godine, pravosudni ispit, čime sam dobila priliku da u sudu provedem još jednu godinu. U sudu sam stekla znanje i iskustvo koji su bili temelj za moje dalje usavršavanje i karijeru. I u sudu sam stekla prijateljstva za cijeli život.
Niste, ipak, ostali u sudstvu?
Uspjela sam da se nametnem svojim trudom i radom, zbog čega je mom kolegi Radonji Baćku Radonjiću, sada sudiji Višeg suda i članu Sudskog savjeta, i meni, predsjednik suda Zoran Pažin predložio da nastavimo karijeru u sudu kao stručni saradnici. Istovremeno sam dobila ponudu i od kompanije “Čelebić“ doo koja u tom trenutku nije imala pravnika sa položenim pravosudnim ispitom. Naime, moja prijateljica Ivana Borović, koja je imala ponudu da se zaposli i u “Čelebiću” i u Hipotekarnoj banci, odlučila se za Hipotekarnu banku, a mene je predložila za radno mjesto koje je bilo njoj ponuđeno. Osnivač kompanije Tomislav Čelebić i izvršni direktor Milašin Borović su mi nakon razgovora ponudili stalni radni odnos ukoliko se dobro pokažem tokom probnog rada. Trebalo je da biram, između stalnog radnog odnosa u sudu, posla koji volim i rizika da karijeru nastavim u kompaniji u kojoj nikog ne poznajem, gdje treba da radim poslove koje nikad ranije nisam radila i gdje nakon probnog rada, mogu ostati bez posla.
Jako sam voljela sud i maštala o tome da budem sudija, ali sam s druge strane poznavala stručne saradnike koji su dočekali penziju a da nisu izabrani za sudije. Sudije je tada birala Skupština. Nisam željela da moja karijera zavisi od bilo čije političke volje, tako da sam teška srca odlučila da odem na probni rad u kompaniju “Čelebić” doo. To je najteža poslovna odluka koju sam donijela u karijeri.
Napustili ste i kompaniju “Čelebić”?
U “Čelebiću” sam dobila odlične uslove. U sudu sam primala platu od 174 eura, sa svakom radnom subotom. Prva plata u “Čelebiću” je bila veća od plate predsjednika suda, a svaki vikend je bio slobodan. ”Čelebić“ je jedna od rijetkih firmi koja je svojim zaposlenima cijeli iznos plate isplaćivala preko računa. Period proveden u “Čelebiću” je ujedno bio i period prvog investicionog buma u Crnoj Gori. Stekla sam dragocjeno znanje i iskustvo u oblasti privrednog prava, stvarnog prava, obligacija, radnih odnosa. Moji poslodavci su prepoznavali moj trud i nagrađivali ga povećanjem plate koja je za dvije godine duplo porasla. U “Čelebiću” sam osjećala sigurnost, brzo sam stekla prijatelje. Znala sam da kao njihov zaposleni, mogu riješiti stambeno pitanje pod povoljnim uslovima.
Ipak, niste ostali u “Čelebiću”?
Nedostajao mi je sud, pa sam odlučila da ponovo rizikujem i prihvatim ponudu da karijeru nastavim u jednoj advokatskoj kancelariji. Radila sam za platu, zastupala poznate kompanije, jednu banku, upoznala skore sve crnogorske sudove i veliki broj sudija. Radila sam posao koji volim.
Niste se zadržali dugo ni u advokaturi?
Od prvog dana karijere maštala sam o tome da budem samostalna, da nemam šefa, da budem slobodna. Svoja. Ministarstvo pravde je stvaralo uslove za uvođenje notarijata. Organizovane su obuke, a krajem 2010. godine i prvi notarski ispit u Crnoj Gori. Položila sam notarski ispit sa prosječnom ocjenom 10. Kako je mali broj kandidata u prvom roku položio ispit, nije bilo moguće odmah raspisati konkurs za notare. Početkom 2011. raspisan je konkurs i izabrano je dvadesetak notara, među njima i ja, kao najmlađi notar u Crnoj Gori.
Nisam imala ušteđevinu, bila sam podstanar, što nije bila prepreka da po treći put u svojoj karijeri rizikujem i uđem u nešto potpuno novo i s praktične strane nepoznato.
Završili ste pravni fakultet i bavite se notarskim poslom. Da li ste ispunili svoje djetinje snove karijerom koju ostvarujete ili su oni tada išli u nekom drugom pravcu?
Kao dijete maštala sam o drugim stvarima. Obožavala sam književnost, puno sam čitala, lijepo pisala, dobijala neke nagrade. Sa posebnim pijetetom se sjećam svog profesora srpskog jezika i književnosti, pokojnog Dragana Vujisića, velikog gospodina i erudite, čija su fantastična predavanja uticala da zavolim i upoznam čudesni svijet literature. Osim književnosti, zanimale su me psihologija, arheologija, etnologija istorija umjetnosti… Za pravo sam se opredijelila jer nisam podnosila nepravdu. Uvijek sam se bunila kada bi meni ili nekom drugom bila nanesena nepravda.
Da budem iskrena, nikada nisam sanjala da ću imati ovakvu karijeru. Uvijek sam bila ambiciozna i vjerovala sam da ću biti uspješna u poslu kojim se budem bavila. Karijera koju ostvarujem prevazišla je sva moja očekivanja. U notarijat sam ušla bez političkih, kumovskih, rodbinskih veza koje bi mi obezbijedile klijente. Znala sam da je jedini način da se nametnem znanje, kvalitet, pošten odnos prema klijentima, predani rad, preciznost, profesionalnost, ljubaznost. S druge strane, bila sam beskompromisna prema nezakonitim zahtjevima nekih klijenata. Svojim jasnim stavom da ću dosljedno i u svakoj situaciji bez izuzetka poštovati i primjenivati zakon i da nikada neću “zažmuriti na jedno oko” zamjerila sam se nekim veoma uticajnim ljudima, čak sam dobijala i otvorene prijetnje.
Podgorica je mala sredina, pa se brzo pročulo da sam stroga, da insistiram na striktnom poštovanju i primjeni propisa. Takvim odnosom, postigla sam da našu kancelariju u najširem krugu zaobilaze stranke koje pokušavaju da zaključe simulovane ili fiktivne pravne poslove, zelenaši, sumnjivi investitori…
S druge strane, dobila sam za klijente časne i čestite ljude, koji s mukom zarađuju novac i traže maksimalnu pravnu zaštitu u granicama koje nudi naš pravni poredak. Čast mi je, što su me za svog notara odabrali mnogi uspješni i ugledni ljudi iz svih sfera, čija imena zbog obaveze notara, da kao tajnu čuva sve podatke do kojih dođe obavljajući svoj posao, ne smijem pomenuti, iako su neki od njih postali moji dragocjeni prijatelji i velika podrška u borbi koju sada vodim.
Kvalitet naše kancelarije je prepoznala i struka, pa sam jednom godišnje na Pravnom fakultetu držala predavanja o notarijatu, na UDG sam dvije godine studentima Fakulteta za kulturu i turizam predavala pravnu kulturu. Osim toga, nalazila sam se na ekspertskoj listi predavača Centra za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu.
Koje su, po vašem mišljenju, najvažnije osobine koje posjedujete a koje su odredile vaš put ka uspjehu?
Empatičnost, samokritičnost, integritet, ambicioznost, pravičnost, hrabrost, analitičnost, upornost, požrtvovanost. Pokušavam da se se oslobodim nekih osobina. Nijesam srećna što sam hipersenzitivna osoba, iako ne odajem takav utisak, pokušavam da se oslobodim i težnje za perfekcionizmom i pretjerane samokritčnosti. Nadam se da ću u budućnosti biti mnogo nježnija prema sebi.
Da li biste danas, osvrćući se na svoj poslovni put, uradili nešto drugačije i koja najvažnija saznanja vam je donijela karijera a o čemu nijeste ranije, kao mlada pravnica, razmišljali?
Mnogo toga bih uradila drugačije. Više bih vodila računa o sebi i svojim potrebama. Ne bih doživljavala lično to što se dešava na poslu i u vezi sa poslom. Napravila bih jasnu granicu između privatnog i poslovnog života. Trudila bih se da budem imuna na brojne atake, podmetanja i pokušaje diskreditacije, koji nisu ugrozili moju karijeru, ali su ozbiljno narušili moje zdravlje. Stres i pritisak koji sam trpjela na poslu doveli su do toga da se 2021. godine, na desetogodišnjicu notarijata, ozbiljno razbolim.
Šta je i koliko za vas značila i znači porodica u borbi za uspjeh - tokom školovanja, građenja karijere, svim nevoljama koje stvarnost donosi?
Porodica je utočište, izvor ljubavi, podrške, motiv za borbu i pobjedu. Osim mojih roditelja i šire porodice, kao što sam već rekla, uvijek mogu da računam na podršku svojih prijatelja i nekih kolega, koji su uz mene od početka moje borbe. Podršku dobijam svakodnevno od velikog broja klijenta, koji zovu kancelariju, raspituju se za moje zdravlje, šalju pozdrave, nude finansijsku pomoć. Koristim priliku da ih sve pozdravim, da se svima od srca zahvalim. Osoba, koja svakodnevno prima toliko ljubavi, bez obzira na trenutne nesrećne okolnosti, ne može biti nesrećna
Vaš tim uspješno radi i funkcioniše. Kako se gradi snažan tim? Kako se u poslu prepoznaju talenti i koliko je posvećenost važna za uspjeh?
Kada je riječ o mojim kolegama iz kancelarije, mogu samo reći da sam imala puno, puno sreće, da za mene rade pošteni, vrijedni, stručni, posvećeni i požrtvovani ljudi. Oni našu kancelariju čuvaju kao svoju kuću. Sigurna sam da niko od njih ne bi ni bolje ni više radio u svojoj vlastitoj kancelariji. Kada sam počela da se bavim notarijatom, nisam znala da li ću i koliko imati posla i nisam se usuđivala da primim na posao nekog ko već radi, sa iskustvom, jer nisam bila sigurna da li ću uopšte moći da obezbijedim plate. Znala sam da brat moje dobre prijateljice, advokatice Maje Čvorović, Igor Čvorović, nema posao iako je položio pravosudni ispit. Moja prijateljica Kristina Mićunović je uzela odmor i došla da mi pomogne. Nas troje musketara smo započeli zajednički poduhvat. Ja sam pripremala zapise. Dešavalo se da radim i do četiri ujutru, a Tina i Igor su radili ovjere i administrativne poslove. Kroz nekoliko mjeseci su nam se pridružili moj kolega iz advokatske kancelarije, Danilo Bošković, moja bliska prijateljica i dugogodišnja cimerka Nela Rakočevič, koja je sada notarka u Tivtu, zatim moja snaha Sandra Medenica, koja je nakon završenog fakulteta bila bez posla, a sada radi u svojoj struci, Danijela Raičković je sa nama od 2012. godine, zatim Vesna Goranović koja je član našeg tima od pripravničkih dana, sada već iskusna pravnica sa položenim pravosudnim ispitom. Dio tima je bila Ivana Ilić, sada notarka u Danilovgradu. Neposredno prije nego što ću se razboljeti, u radni odnos je primljena Bojana Nenadić, dok je koleginica Tijana Marić primljena nakon što sam se razboljela. U međuvremenu je kolega Igor Čvorović izabran za notara, tako da imamo jednu od ukupno dvije zajedničke kancelarije u Crnoj Gori. Morala sam da pomenem ove ljude, jer sam im beskrajno zahvalna na lojalnosti i posvećenosti.
U našem poslu nije teško prepoznati talente. To su ljudi koji brzo razmišljaju, lako prepoznaju pravne institute, ispravno tumače norme i uvijek provjeravaju svoje znanje čitanjem propisa i sudske prakse. Lično smatram, da svako ko nije nabijeđen da sve zna, već je spreman da uči i predano radi, mora uspjeti, ma kojim se poslom bavio. Kod svojih saradnika najviše cijenim čestitost i lojalnost. To je bio i ostao najvažniji kriterijum pri odabiru saradnika. Vrijedna i zainteresovana osoba, čak i ako nema talenta, naučiće posao.
Koje osobine najviše cijenite kod uspješnih žena sa kojima se srećete ili koje u javnosti prepoznajete kao liderke?
Humanost, integritet, jednostavnost, skromnost, odlučnost, hrabrost. Mnoge od njih su porodične žene, pa iznad svega cijenim to što su uskladile porodične obaveze i karijeru, što su i uspješne liderke i dobre supruge i majke.
Kad se vratite sjećanjima u djetinjstvo - koja je to važna osoba ili događaj koji je doprinio Vašoj odlučnosti, ali i empatiji koju posjedujete?
Empatičnost je osobina koju sam razvila u svojoj kući, posmatrajući roditelje i moje dvije babe. Od ranog djetinjstva sam prepoznavala potrebe ljudi oko mene, trudeći se da pomognem. Životne, tačnije rečeno, poslovne okolnosti su doprinijele da postanem odlučna žena i borac.
Koju vrstu institucionalne podrške očekujete da dobiju mlade žene, koje se tek školuju ili započinju karijeru u savremenoj Crnoj Gori, a koju vi i vaše generacije sada uspješnih žena nijeste imale?
Smatram da žene, generalno, ne uživaju adekvatnu institucionalnu zaštitu, i da se, nažalost, mnogo veći broj žena nego što možemo zamisliti osjeća ugroženim u svojim vlastitim domovima. Žrtve nijesu samo žene koje su finansijski neobezbijeđene. Među žrtvama nasilja ima vrlo uspješnih i situiranih žena koje zbog nepovjerenja u institucije, plašeći se za sudbinu svoje djece, godinama trpe mentalno ili fizičko zlostavljanje. Smatram da je obaveza društva da štiti i zaštiti najranjivije kategorije. Da bi mlada žena izrasla u liderku, poželjno je da odraste u zdravom i podsticajnom okruženju, da stekne dobro obrazovanje, da vjeruje u sebe i svoje sposobnosti. Potrebno je da njene biznis ideje budu prepoznate od institucija i finansijski podržane. Smatram da je neophodno osnovati državni fond, koji bi mladim preduzetnicama, poljoprivrednicima, malim i srednjim preduzećoma, na osnovu biznis ideja, omogućio finansiranje kroz kredite pod značajno povoljnijim uslovima od onih koje sada nude poslovne banke. Iz notarskog iskustva znam, da osoba koja nema vlastitu nekretninu (ili nekretninu člana porodice) koja bi bila kolateral, ne može ni kod jedne banke niti IRF-a, dobiti kredit. Smatram da država mora početi da finansijski podržava žene jer je to investicija u budućnost. Vjerujem da je dio sredstava moguće dobiti iz EU fondova.
Da li je naša okolina spremna da prihvati liderke sa svim svojim uspjesima ali i ličnim borbama? Prepoznajete li stigmu i kako je se riješiti ako je zaista ima?
Naša sredina još uvijek ne prašta uspjeh do kojeg se dolazi mukotrpnim, poštenim radom i odricanjem. S druge strane, sa odobravanjem prihvata ljude koji su na sumnjiv i teško provjerljiv način stekli kapital. To su ljudi koji su se “snašli”. Prepoznajem stigmu. Više puta sam je osjetila na vlastitoj koži. Kao što sam ranije pomenula, doživljavala sam otvorene prijetnje u kancelariji, jer sam odbila da zaključim nezakonit pravni posao. Četiri puta mi je lomljena tabla-putokaz, koja se nalazi ispred kancelarije. Sekretarijat za komunalne poslove je 2020. godine donio rješenje na osnovu kojeg nam je dozvoljeno da postavimo tablu-putokaz, čije su dimenzije i izgled propisane Pravilnikom o radu notara. Prije pola godine, od istog Sekretarijata smo dobili novo rješenje, kojim je naloženo da se tabla ukloni. Bilo je puno neprijatnosti, kojih ne želim da se sjećam.
Problemi se rješavaju na način što se o njima uporno i otvoreno razgovara, uz adekvatnu institucionalnu podršku. Kada sistem bude mnogo bolji nego što je sada, odnosno kada prestane partijsko zapošljavanje po dubini i širini, koje traje duže od tri decenije, pa na važne pozicije u institucijama, budu dolazili kompetentni i posvećeni ljudi, biće otvorene sve teme koje opterećuju naše društvo.
Borba sa kancerom
Život nam donosi različite izazove, iskustva, saznanja, ali i borbe. Jednu od najžešćih bitki upravo vodite?
Počev od aprila 2021, godine, borim se sa trostruko negativnim, inflamatornim karcinomom dojke. Sve je počelo bezazleno. Početkom februara 2021. godine, napipala sam kvržicu. Istog dana sam zakazala pregled kod radiologa, čije ime ne želim da pominjem. Nakon ultrazvuka, doktorka je rekla da se radi o upaljenoj cisti, da nemam razloga za brigu i da ne treba da radim mamografiju jer sam “premlada”. Počela sam da pijem antibiotike, a stanje se pogoršavalo. Na svoju ruku sam uradila magnet. Nalaz je pokazao da imam kancer. Uhvatila me je panika, iako sam slutila dijagnozu prije nego što sam dobila nalaz. Nisam znala šta da radim. U tim prvim danima, smjernice sam dobijala od svojih dragih rođaka, doktora: Ane i Nebojše Bulatović i Danijele Jauković, te svojih prijatelja ljekara Dragana i Zorice Đurović i Ljilje Bojić. Dragan mi je zakazao pregled kod divne i odgovorne doktorke Sanja Čejović, koja je uradila mamografiju i biopsiju. Danijela i Ana su me odvele kod doktorke Dragane Bogdanović, koja je potvrdila da je riječ o izrazito agresivnom karcinomu, koji se od februara, kada sam osjetila promjenu, do 27. aprila kada sam primila prvu hemoterapiju, bio proširio i na limfne čvorove i nije bio operabilan. Na prvi konzilijum, još uvijek nesvjesna šta mi se dešava, otišla sam u pratnji Nebojše Bulatovića. Osim doktora, koje sam pomenula, koji su sve vrijeme moja podrška, niko nije znao šta mi se dešava, osim mog brata Zorana Medenice i prijateljica Nele Rakočević i Tanje Čepić. Trebalo je da skupim snagu i dijagnozu saopštim roditeljima. Nemam dovoljno riječi, kojim bih opisala tu bol, njihovu i moju bol.
Kako ste se borili sa tom, za vas, novom situacijom?
Na Institutu za onkologiju, liječila me doktorka Nevenka Lukovac Janjić, veliki čovjek i stručnjak. Nena svoje pacijente, osim terapijama, liječi ljubavlju, podrškom i empatijom. Ni nakon prve terapije, još uvijek nisam bila svjesna šta se događa. Znala sam da imam kancer, ali nikako nisam mogla da se pomirim sa tim saznanjem i da prihvatim novu realnost. Sa bolešću sam se suočila tek kada mi je otpala kosa. To je bio jedan od najgorih dana u mom životu. Počela je teška i iscrpljujuća borba sa bolešću, nuspojavama terapija, borba sa vlastitim demonima, slabostima, gordošću… U jednom danu moj život se promijenio za 180 stepeni. Prije kancera, bila sam slobodna i u svakom pogledu nezavisna žena, koja upravlja svojim životom i koja se trudi da svima pomogne, počev od svoje porodice, prijatelja, poznanika, do potpuno nepoznatih ljudi. Nikada nisam tražila pomoć drugih. Porodicu i prijatelje nijesam opterećivala pričom o svojim problemima, stresu koji doživljavam na poslu, hroničnom umoru. U jednom danu sam prestala da radim, izgubila i slobodu i kontrolu nad svojim životom.
Tu, nažalost, nije bio kraj. Čekala su vas nova iskušenja.
U Institutu za onkologiju sam primila 16 hemoterapija, nakon toga je uslijedila mastektomija, pa zračenje. Patološki nalaz nakon operacije je bio veoma loš. Nastavila sam liječenje oralnim citostaticima, i biološkom terapijom. Prošlog ljeta pojavile su se metapromjene na koži i limfnim čvorovima na suprotnoj strani. Počela je nova borba. Ovog puta sam bila spremnija i iskusnija. Liječenje sam nastavila u Berlinu, na klinici “Charitee”, koju sam prvi put posjetila na početku bolesti, posle treće hemoterapije. Liječenje sam nastavila u inostranstvu, jer sam od njemačkog konzilijuma dobila preporuku da primam imuno i hemoterapiju (pembrolizumab i taxol). Po važećim protokolima Instituta za onkologiju, pembrolizumab, dakle lijek kojeg ima u Crnoj Gori, ne daje se pacijentima koji imaju tripl negativni karcinom dojke, već pacijentima koji boluju od nekih drugih vrsta kancera. Nedavno sam primila šesnaesti ciklus imuno i hemoterapije. U međuvremenu mi je ponovo otpala kosa, imala sam dva puta koronu, herpeszoster.
Poslije svega, šta biste savjetovali ljudima koji se nađu u sličnoj situaciji?
Ljudima koji se u ovom trenutku bore sa kancerom, mogu da savjetujem da period borbe protiv neprijatnog “podstanara” iskoriste kako bi prije svega upoznali sebe. Bolest je posljedica. Duboko vjerujem da svako ko se bori sa teškom bolešću, da bi pobijedio, mora otkriti i iskorijeniti uzroke. Rastaviti i sastaviti svoj život prije bolesti u duhovnom i psihološkom smislu, kao puzle. Druga poruka je da vjeruju. Ako nisu vjernici, savjetujem im da svakako vjeruju u sebe, u svoju snagu, izdržljivost, da vjeruju da su dragocjena ljudska bića koja mogu i treba da pobijede. U krajnjem, ako smo neadekvatnim odnosom prema sebi stvorili neprijateljske ćelije koje napadaju naš organizam, u stanju smo i da ih uništimo.
Koliko je važno da snažne osobe, poput vas, ispričaju javno svoju životnu priču kako bi tako podstakli druge da razmišljaju o svim aspektima života?
Bolest je, nažalost, još uvijek tabu tema na ovim prostorima. U Crnoj Gori bukvalno vlada epidemija kancera, na šta nikada, po mom mišljenju (imajući u vidu iskustvo sa “Charitea”), nije postojao adekvatan insitucionalni odgovor.
Kada sam 2021. godine primala hemoterapiju u Crnoj Gori, onkolozi su imali po 50 pacijenata dnevno. Ni ljekari ni veoma ljubazno i posvećeno medicinsko osoblje nikada nisu išli na pauzu. Često nisu imali vremena ni da jedu, čak ni da pođu do toaleta. U toaletu za pacijente, u godini korone nijednom nije bilo toalet papira, niti sapuna. Bilo je ukupno 13 stolica za primanje hemoterapije, za sve pacijente koji boluju od svih vrsta kancera, sa različitim stadijumima bolesti, u cijeloj Crnoj Gori. U hodniku nije bilo dovoljno stolica da sjednu svi pacijenti, pa su pacijenti koji čekaju konzilijum ili kontrolu uglavnom sjedjeli ispred klinike na klupama. Smatram da bi svaki ministar zdravlja, svoj mandat morao da počne obilaskom Instituta za onkologiju (ne kad je prazan, nego kad je pun pacijenata), a zatim da obiđe neku onkološku kliniku u Evropskoj uniji. Toplo preporučujem obilazak klinike “Charitee” (sa kojom KBC već ima saradnju). “Charitee” ima Onkološku kliniku na kojoj se u uslovima dostojnim čovjeka, liječe isključivo pacijenti koji imaju kancer dojke.
Nedavno sam dobila informaciju da se na jednoj privatnoj klinici u Podgorici, mjesečno operiše čak 40 žena od karcinoma dojke. Ako je taj podatak tačan, imamo puno razloga za zabrinutost.
Moja priča može biti značajna za sve ljude koji izgaraju na poslu ili su iz drugih razloga konstantno izloženi stresu. Stalno upozoravam svoje prijateljice koje puno rade i na poslu i kod kuće da pažljivo osluškuju svoj organizam, da ozbiljno shvataju opomene koje dobijaju od organizma i da ne prelaze svoje fizičke i mentalne limite. Druga poruka je da ništa što nam je bog dao (tu ne mislim na materijalna dobra) ne doživljavamo olako, već da svakog trenutka budemo svjesni šta imamo i da budemo zahvalni. Tu prije svega mislim na zdravlje. Nije floskula da zdrav čovjek ima hiljadu želj
Bonus video:
