Vanja je stajala na šalteru banke i čekala da joj službenik isplati novac. On je odbijao, jer je pred sobom vidio mladu ženu, koja je u banku došla sa dokumentima muškarca.
„Nasmijala sam se i rekla da je to moja lična karta. Na kraju sam morala da pred svim onim ljudima koji su stajali u redu, službeniku banke objašnjavam da sam ja transžena. Donekle ga razumijem, on na ličnoj karti vidi muškarca, a pred njim stoji žena. Nije bilo nimalo prijatno“, ispričala je ona „Vijestima“ jednu od brojnih situacija sa kojima je suočena u svakodnevnom životu, jer njena lična dokumenta nisu usklađena sa njenom fizičkom pojavom.
Vanja je nedavno dobila novu ličnu kartu, sa novim imenom, fotografijom, ali u ličnoj ispravi i dalje stoji da je muškarac.
„Trans osobama u Crnoj Gori nije dozvoljeno da mijenjaju dokumenta dok su u tranziciji, pa se ljudi iščuđavaju kad vide naša dokumenta i naše pojave. U pitanju je velika diskriminacija. To je kršenje ljudskih prava“, kazala je Vanja „Vijestima“.
U želji da smanje barijere na koje trans osobe nailaze zbog zadržavanja oznake pola u ličnim dokumentima, NVO “Queer Montenegro”, “Juventas” i Institut za pravne studije nedavno predstavile Predlog Zakona o rodnom i polnom identitetu. Predlogom, pored ostalog, zahtijevaju da se za promjenu oznake pola u ličnim dokumentima od trans osoba ne traži da prođu hormonsku terapiju, kao i operativne zahvate, odnosno genitalnu rekonstrukciju i sterilizaciju.
“To su medicinske intervencije kojima neke trans osobe ne žele da se podvrgavaju, a neke i ne mogu iz raznih razloga”, kazao je ranije “Vijestima” Jovan Džoli Ulićević iz NVO “Spektra”.
Vanja je sa sjevera Crne Gore, odakle je prije 15 godina, nakon završene osnovne škole, otišla u Srbiju.
„Osjećala sam se drugačije i sredina me nije prihvatala. Ne možemo svi da budemo isti, ne moramo svi da se volimo, ali se ljudi moraju međusobno poštovati. Ne treba da nam je važno da li je neko gej, Rom, musliman, pravoslavac...“, kaže Vanja.
U Beogradu su živjela njena dva brata. Uprkos tome što su u prijestonici Srbije živjeli dobro, bavili se privatnim poslom, Vanji nisu pružili podršku.
Dok govori o prošlosti, Vanju savladavaju emocije. Plače.
U razgovoru se ponovo vraća na život u Beogradu, gdje je i počela ostvarenje sna - prilagođavanju pola.
„Braća su mi govorili da, pošto nemam državljanstvo, moram da se vratim u Crnu Goru. Živjela sam u šupama, iznajmljenim stanovima. Prvi posao sam radila u dragstoru. Radila sam kao konj, a gazde su se praktično iživljavale. Svi poslodavci su me plaćali jako malo i govorili su mi da bi trebalo da budem zahvalna, jer me uopšte drže tu. Primala sam i duplo manje, ponašali su se prema meni kao da mi čine usluge. Nisam mogla da živim normalno“, priča ona.
Vanja je u Srbiji živjela do prošle godine. O tome šta je sve radila, kako se snalazila i kakve je neprijatnosti doživljavala ne želi da govori. Rado se sjeća samo hirurga, koji joj je pokazao put tranzicije.
„Tražila sam pomoć od mnogih, pa i LGBT i drugih trans osoba, ali niko mi nije izašao u susret. Na kraju sam otišla kod hirurga i rekla mu da više ne mogu ovako da živim i da hoću da budem žena“.
Vanja nije imala pojma šta je sve čeka na putu tranzicije. Ipak, nakon što je prošla kroz psihološke pripreme i testove, dobila je pristanak za proceduru prilagođavanja pola.
„Nisam imala osiguranje i sve sam platila sama. Neki pregledi su koštali i 100 eura. Plaćala sam i hormonske analize, terapiju. Za pare sam se snalazila kako sam znala“, priča ona.
Svijetla tačka u njenom životu je mladić sa kojim je na kraju i otišla u Njemačku.
„To je prvi muškarac u mom životu koji mi je pružio ljubav i prihvatio me takvu kakva jesam, suprotstavio se porodici. Muškarci u mom životu su uglavnom oni koji su me gledali kao seksualni objekat. To su ljudi koji samo žele da te iskorite i povrijede. A ja imam osjećanja žene. I imam, kao i druge žene, potrebu za pažnjom i ljubavlju“. Vanja i njen partner su odlučili da napuste Srbiju i novi život započnu u Njemačkoj, da pokušaju da usvoje dijete...
„U Njemačkoj sam prvi put u životu osjetila slobodu. Osjećala se kao ptica. Život u Njemačkoj je najljepši dio mog života“, priča ona.
Sreća nije bila dugog vijeka - Vanja je nakon samo šest mjeseci deportovana u Crnu Goru, uz obrazloženje njemačkih vlasti da dolazi iz jedne uređene zemlje, da je u Crnoj Gori niko neće dirati, da ovdje može da nesmetano živi, radi, da ima sva prava kao i drugi građani.
„Ja ovdje ne mogu da živim. Na ulici sam, nemam ništa, nemam posao, nemam porodicu. Svi moji znaju za mene, ali godinama nemamo nikakav kontakt“, ispričala je ona „Vijestima“.
Nedugo po dolasku u Crnu Goru, tražila je promjenu ličnog imena. Uprkos ranijoj pozivitnoj praksi, u Ministarstvu unutrašnjih poslova joj je saopšteno da ime ne može da promijeni bez podnošenja medicinske dokumentacije kojom se potvrđuje prilagođavanje pola. Vanja još nije završila tranziciju.
Kad se vratila u MUP, rečeno joj je i da može da traži samo rodno neutralno ime.
„Nisam mogla da dobijem žensko ime. Željela sam ime Mia. Osim toga, ne želim ni da mi u dokumentima stoji oznaka M za pol. Ja se ne osjećam i ne izgledam kao muškarac“.
Pristala je na rodno neutralno ime, iz želje da što prije promijeni lično ime u dokumentima, koje joj je zbog nesklada sa rodnim identitetom pravilo mnoge probleme. Vanja i dalje nije srećna. Želi da mnogo toga promijeni - prije svega svijest ljudi.
„Želim da shvate da trans osobe, ne rade ništa iz bijesa. Mi smo jednostavno tako rođeni. Niko ne želi da bude ponižavan, da prolazi kroz takvu patnju i bolove.“
Tražili da se broji samo psihologova
Organizacije koje su predstavile Predlog zakona o rodnom i polnom identitetu, pored ostalog, traže i da se u cilju pravnog priznanja rodnog identiteta, kao jedino relevantno uzima mišljenje psihologa Centra za mentalno zdravlje.
Na taj način se, kako su kazali, stvara nemogućnost pravnog priznanja rodnog i polnog identiteta, ne samo transrodnim, već i interpolnim osobama.
“Uopšte nije nužno da osoba pristupi procesu prilagođavanja pola, da bi njen rodni identitet bio smatran validnim”, rekao je ranije “Vijestima” Ulićević.
Pravno priznanje rodnog identiteta po principu samoodređenja, bez obzira na dob zasad je u Evropi jedino omogućeno na Malti, koja je uvela i X oznaku pola kao mogućnost. Pored Malte, u zemlje koje trans, inter i rodno varijantnim (TIRV) osobama garantuju pravo na samoodređenje, odnosno pravno priznanje rodnog identiteta bez medicinskih i/ili psiholoških zahtjeva u cilju validacije rodnog identiteta su Norveška, Danska, Irska.... Pravno priznanje rodnog identiteta bez zahtjeva za sterilizacijom omogućavaju Bjelorusija, Estonija, Francuska, Island, Holandija, Poljska, Portugalija, Španija, Švedska i Ujedinjeno kraljevstvo.
Austrija, Njemačka, Italija, Švedska, Švajcarska i Ukrajina su kroz sudska rješenja uklonile obaveznu sterilizaciju
Bonus video:
