Sem prva dva slova u imenu i izlaska na more, Baru i Bangladešu je zajednički i Marko Sokić (32), trener streljaštva. Ponikao u “Mornaru” on je “na privremenom radu i boravku” u toj dalekoj azijskoj zemlji.
Prema dostupnim podacima, Marko je prvi sportista uopšte iz Crne Gore sa profesionalnim angažmanom u Bangladešu, i to ni manje ni više nego kao nacionalni olimpijski trener njihove reprezentacije u standardnom vazdušnom i pištolju slobodnog izbora.
“To je zemlja u kojoj su kriket i hokej na travi ubjedljivo najpopularniji sportovi, a strijelci sada traže svoje mjesto”, priča za “Vijesti” Sokić tokom nedavnog kratkog odmora u Baru.
Bangladeš, do kojeg Marku od Podgorice sa presjedanjem u Istanbulu treba deset sati leta, sem tekstila i monsunskih poplava, u medijima se kao po pravilu pominje u poređenju sa Rusijom - od nje je površinom manji 120 puta, ali ima više stanovnika - 160 prema 145 miliona. Zvanično je najgušće naseljena zemlja na svijetu, sa 982 stanovnika po kvadratnom kilometru. “Glavni grad Daka sa preko 20 miliona stanovnika je pravi megapolis, mješavina starog i modernog. Na njihov način života se strancu teško navići, gužve su nemoguće, saobraćaj ne reguliše signalizacija već policija, kroz Daku u špicu vozite se tri sata, a da ne pređete 20 kilometara. Zato tamo kašnjenja skoro da su uobičajena stvar”, kaže Sokić, koji u Daki živi od prošlog septembra.
Vlasnik međunarodne trenerske B licence, nakon uspjeha sa mladim strijelcima “Mornara” i asistiranja čuvenom Željku Todoroviću u radu sa više stranih reprezentacija, dobio je šansu da se dokaže u punom svijetlu sa “pištoljašima” Bangladeša, čija streljačka Federacija “nišani” medalje.
“Dosad smo već izašli na jedan svjetski kup, prvi put u njihovoj istoriji, i zadovoljan sam, oborili smo par nacionalnih rekorda, momci odlično rade na treninzima. Bangladeš inače često miješaju sa Indijom, nekada su bili zajedno, to je mlada država čiji su ljudi jako prijatni i gostoljubivi, vrijedni, a prije svega iskreni, njihovi osmijesi nisu kurtoazni. Pamte dobro Titovu Jugoslaviju i našu tadašnju pomoć. Prosječna plata je 300-400 dolara, a zbog jeftine radne snage imaju najjaču tekstilnu industriju na svijetu jer svi svjetski brendovi ovdje šiju, i kvalitetne košulje možete kupiti od 50 centi pa naviše”, prenosi prve impresije mladi selektor.
Puna su mu usta hvale tamošnje klime, “zimi noću temperatura ne pada ispod 20-25 stepeni”, zbog čega kokosi i mango rastu cijele godine na sve strane. Kuhinja im je bazirana upravo na tropskom voću i povrću, sa obiljem soseva, pirinča i ribe. I čilija.
Bonus video:
