Čovjekov odnos prema zmijama određuju predrasude, a strah je posljedica neznanja njihove prirode i uloge koju imaju u lancu ishrane.
To tvrdi barski biolog Vernes Zagora (24), diplomac Biološkog fakulteta u Podgorici, čiji je hobi - istraživanje zmija.
Zagora je pri kraju specijalističkih studija, a sa Crnogorskim društvom ekologa tri godine učestvuje u projektu posvećenom šarganu, endemičnoj vrsti Balkana i jednoj od najugroženijih otrovnica Evrope.
Za “Vijesti” priča da se oduvijek interesovao za gmizavce i još na početku studija zamolio je profesore da ga upute dalje.
Zagora ističe da je odavno izgubio strah od zmije - “sve je prešlo u rutinu”, ali za svaki slučaj na terenu uvijek nosi zaštitne rukavice.
“Ljudi su vrlo malo svjesni uloge zmija u prirodi. Oni stariji, koji su rasli u prirodi, uvijek mi kažu da ih nikada nisu ubijali, već bi ih zaobilazili ili sklanjali. Zmija nikada ne napada prva, moguće je da računa na svoju kamuflažu, ponekad se 'usidri' i ne mrda, a uvijek se povlači ako joj damo prostora, i strah od njih po osnovu napada je neopravdan. Na izložbama na Danima nauke sam primijetio da su djeca oduševljena zmijama. Dakle, to nije urođeni strah, nego ga stičemo vremenom, putem prijetnji roditelja ili raznih emisija, u suštini - sami ga sebi podstičemo”.
On tvrdi da su zmije najveći regulatori brojnosti glodara koji su štetočine i veliki prenosioci bolesti, a da mnogi ljudi olako gledaju na tu činjenicu.
Zagora ističe da između Skadarskog jezera i Jadranskog mora nema šarki, što je “jedna od največih zabluda o zmijama u Baru”.
“Šarka u Baru nikada nije potvrđena, ma sa kolikom nevjericom se to prihvatalo. Nje nema ispod 1.100 metara nadmorske visine, živi isključivo na planinskim staništima. Naše ljude buni to što su smukovi, kada su mali, jako šareni, i na osnovu toga su priče o šarkama u Baru. Na drugoj strani, poskoka ima svuda, od nivoa mora do 2.400 metara nadmorske visine, nevjerovatno je adaptiran na sva staništa.
On se, kao i ostale zmije, penje i na drvo, pogotovo krajem ljeta kad mu se smuči od visokih temperature i želi da se rashladi. Zmije su hladnokrvne životinje, ne odgovara im niska, ali ni mnogo visoka. Vidio sam na Lisinju u dva navrata poskoka koji se zaglavio između dva kamena, ošamućen od sunca bio je potpuno dezorijentisan”.
Zagora je ljubiteljima prirode preporučio da u planinu odlaze samo u dubokoj obući i da paze, jer sa prvim toplijim danima zmije izlaze.
Nijedna zmija otrovnica nije zaštićena
Zagora upozorava da, za razliku od ostalih zemalja bivše SFRJ i svijeta, kod nas nije zaštićena nijedna otrovnica.
“Ne znam iz kog razloga. U izvještaju o našem projektu lani smo, možda čak i prvi u Crnoj Gori, napisali zapažanja o tome, i poslali smo predlog Agenciji za zaštitu životne sredine da se prvo zaštiti šargan, jer je najugroženiji, pa onda i ostale otrovnice redom”.
Šargan na svjetskoj listi ugroženih vrsta, prija mu Lovćen, a ima ga i na Prokletijama i Sinjajevini...
On tvrdi da je šargan visoko na svjetskoj listi ugroženih vrsta i da je riječ o izuzetno bitnoj vrsti za visokoplaninska staništa.
Kaže da je riječ o vrsti koja je veoma osjetljiva na promjene - “klimatske i urbanističke”.
“Šargana sam gledao na Lovćenu gdje mu je populacija možda i u najboljem stanju, hvatali smo dosta jedinki i na Prokletijama, Sinjajevini… U istraživanju 2015. nismo ga našli na Rumiji, možda i zato što je mnogo krševita i stanište bi bilo dosta skučeno, a i Rumiju okružuju dvije velike vodene površine i zato su ljeti tu velike temperature koje mu ne odgovaraju. Ne mora da znači da ga nema na Rumiji, ali šargan je jako stidljiva vrsta i jako ga je teško naći. Voli visoka staništa, isključivo je iznad hiljadu metara nadmorske visine”, tvrdi Zagora.
Galerija
Bonus video:
