To što su u Crnoj Gori imali stalne i poslove koje vole, Tijanu Žeguru i njenog supruga nije odvratilo od ideje da život nastave negdje drugo.
U januaru će biti dvije godine kako je Tijana sa četvoro maloljetne djece odletjela sa podgoričkog aerodroma u Švedsku, gdje ih je dočekao suprug i roditelj, kojeg prije toga nisu vidjeli četiri mjeseca. Žegure su samo jedna od porodica i pojedinaca koji se posljednjih godina odlučuju da napuste Crnu Goru.
Tijana i suprug sada imaju 40, odnosno 42 godine, njihova djeca 17, 16, 8 i 6. U Stokholm su preselili krajem januara 2018, iako su planirali da to bude po završetku školske godine.
“Na brzinu smo prodali stan, regulisali obaveze koje smo imali, spakovali živote u kofere i otišli u jednom pravcu”, kazala je “Vijestima” Tijana.
Odgovor na pitanje - zašto, kaže - nije jednostavan.
“Puno je razloga koji su se ispreplijetali, ali u principu od presudnog značaja bila je situacija u zemlji. Rođeni u SFRJ i odrastali tokom ratova na prostorima bivše Jugoslavije, i suprug i ja smo stalno slušali da će biti bolje, da dolazi to bolje. Nekako smo se putem umorili od čekanja, uvidjevši da se taj obećani boljitak neće desiti u našem životnom vijeku, a mi smo željeli da živimo sa svojom djecom, a ne da gledamo kako život prolazi pored nas”, rekla je ona. Dodaje da ona i suprug, koliko god se trudili i koliko god poslova u isto vrijeme radili, nisu uspijevali da finansijski obezbijede porodicu, u najvećoj mjeri jer su vraćali stambeni kredit. Pa, ipak, to nije i jedini razlog za odlazak…
“Otišli smo, jer je najbolji dan mog djeteta tokom osnovne škole bio kad su na vrata školskog toaleta postavljena vrata, jer mi je jedno od djece učilo u ‘elitnom odjeljenju’ koje zvanično ne postoji. Jer mi je vaspitačica u vrtiću saopštila da je moju djevojčicu od četiri godine morala disciplinovati tako što joj je počupala zulufe. Jer je moja majka, onkološki pacijent, u 2018. godini morala više puta prekinuti različite vrste tretmana, jer su aparati u kvaru ili ljekova nema. Jer smo se prosto umorili od čekanja na dostojanstvo”, kazala je “Vijestima” Tijana.
Iako su u Švedskoj nepune dvije godine, za sada su izuzetno zadovoljni uslovima života.
“Obrazovni sistem je nemoguće uporediti, jer se mom djetetu vrši provjera znanja tako što se ocjenjuje njegova sposobnost da kritički razmišlja i da usvojeno znanje primijeni u raličitim situacijama, odnosno formira svoje mišljenje na osnovu informacija koje su mu pružene. Mladi se posmatraju kao izuzetno vrijedan resurs i dobijaju šansu za zaradom već tokom ljetnjeg raspusta u srednjoj školi, kada ih niko ne šalje za burek i jogurt, već ih doživljava kao nekog ko znanjem i mladalačkim pogledom na svijet može unijeti novitete i poboljšati posao”, kaže Tijana.
Dodaje i da su prava radnika izuzetno zaštićena, da sindikati stalno pregovaraju o poboljšanjima, a da su obrazovani građani, bez obzira na političko (ne)određenje, izuzetno cijenjeni, te da politička (ne)pripadnost ne igra nikakvu ulogu u nečijem zapošljavanju ili napredovanju.
Ona je većinu profesionalne karijere bila posvećena poboljšanju kvaliteta života u Crnoj Gori, najviše u oblasti ljudskih prava i sloboda, te socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti.
“Često me pitaju da li žalimo što smo otišli. Žalimo samo zbog toga što nismo mnogo ranije otišli, da bismo i našoj starijoj djeci omogućili neke normalnije uslove u odrastanju”, rekla je “Vijestima” Tijana.
Teško je biti stranac u svojoj zemlji
Crnu Goru je napustio i Vlado Marojević. Otišao je, kaže, iako mu “ništa materijalno nije falilo”. Radio je nekad i dva, nekad tri posla, supruga je takođe zaposlena. Marojević je u Crnoj Gori započeo i privatni posao.
“Ulagao sam u njega, ali sam na kraju shvatio da plaćanjem nameta u stvari plaćaš neravnopravnu konkurenciju. Shvatiš da od novca kojim državi plaćaš porez, drugi dobijaju podsticaje”, iznosi on svoje viđenje situacije.
Kad je odlučio da napusti Crnu Goru, nije bio siguran i gdje da ide.
“Razmišljao sam o Americi, ali mi je ispao odličan posao, zapravo dva, u Sloveniji”, kazao je on.
Priznaje da ga uhvati nostalgija, ali kaže da je od toga teže osjećati se strancem u svojoj zemlji.
Ne vidi ni da će u Crnoj Gori biti bolje.
“Niko se ne hvata u koštac sa problemom odliva stanovništva, ni vlast ni opozicija. Nemaju vremena od ganjanja svojih interesa”, kaže Marojević.
Povremeno razmišlja o tome da li da se, kad dovoljno uštedi, vrati u Crnu Goru, pa da ponovo pokrene neki posao.
“Onda shvatiš da ćeš opet udariti u isti zid, slomiti sebi glavu. Koliko god da sam ovdje stranac, ili čefur kako nam tepaju, vidiš šta znači biti građanin u pravom smislu te riječi, biti građanin sa svim pravima uređenog društva. Nisi Slovenac, ali osjećaš da si ravnopravan”, kaže on.
Zdravo je otići, makar i privremeno
Vestminsterska fondacija za demokratiju nedavno je objavila rezultate istraživanja, prema kojima oko 70 odsto mladih razmišlja da napusti Crnu Goru.
Centar za građansko obrazovanje u avgustu je objavio studiju, prema kojoj o odlasku iz Crne Gore razmišlja 50 odsto mladih. Čak i ako ne razmišljaju da trajno napuste Crnu Goru, Marojević mladima predlaže da svakako odu, makar na neko vrijeme: “Da malo osjete i nauče, pa da na nekim drugim izborima kazne odgovorne za ovakvo stanje”.
Da privremeni odlazak može biti zdrav, uvjerena je i Zenepa Lika. Ona je arhitektica i aktivistkinja za životnu sredinu i zaljubljena je u prirodu Crne Gore. Rođena je u Baru 1969, odrastala u Ulcinju i Tuzima, a 1983. preselila je u Njemačku, gdje su ranije migrirali njeni roditelji. U Njemačkoj je živjela 32 godine. U Crnu Goru se prvi put na duže vratila 2008, kada je odlučila da tu provede dvije godine, upozna Crnu Goru i nauči albanski i crnogorski. Očigledno zaljubljena u divlju ljepotu zemlje u kojoj je rođena, ipak joj nisu promakli i problemi.
“Korupcija, nesavjesan odnos političke elite prema kulturnom i prirodnom nasljeđu, nepotizam, površni odnosi u kojima je materijalno važnije od moralnog… ovdje su jako prisutni. Vratila sam se u Njemačku 2010. godine, srećna što napuštam okruženje kakvo sam doživjela u Crnoj Gori”, ispričala je ona.
Njemačku zamijenila Crnom Gorom
Četiri godine kasnije se ipak vratila i danas živi u Crnoj Gori. Po dolasku je izabrana za potpredsjednicu Opštine Ulcinj, kada je vodila i inicijativu za zaštitu Ulcinjske solane. Poslije dvije godine, podnijela je ostavku, ali je borbu za Solanu nastavila kao jedan od osnivača udruženja “Dr Martin Šnajder-Jakobi”.
U Crnoj Gori se, kaže, često osjeća kao vanzemaljac. Teško prihvata bahatost, pohlepu, ograničeno razmišljanje... I ponekad razmišlja da napusti Crnu Goru.
“Kome ne padne na pamet da to uradi? A onda razmislim zbog čega sam napustila Njemačku - posao, klijente, prijatelje, bezbjedan i lijep život… Moj život je bio jako dobar. Razmišljam da je najlakše odustati. Davno sam sebi obećala da to neću raditi. Srećna sam, iako u Crnoj Gori ne radim kao arhitekta, ne odustajem od nje. I zaštita prirode je usko vezana za arhitekturu, prostor”, poručila je Zenepa.
Kao i Marojević, mladima savjetuje da makar i privremeno odu iz Crne Gore, da osjete i drugačiji mentalitet i način života.
“Ali i da vide da ni tamo nije sve med i mlijeko. Evropa sigurno nije više mjesto kao u vrijeme kada su moji roditelji migrirali”. Smatra važnim za mlade da se osamostale, al ii roditeljima poručuje da djeci prestanu da govore da ćute i da se ne miješaju.
“Roditelji bi trebalo da imaju više povjerenja u djecu, da ih ohrabre, iskreno saslušaju… Kakvo je društvo gdje ćutiš, trpiš ili odakle moraš da bježiš da bi se ostvario, jer nemaš podršku porodice, ni društva”, kaže Zenepa.
Poručuje mladima i da budu glasniji…
“Dok sam studirala u Njemačkoj, svake sedmice smo protestovali zbog svega i svačega. U Crnoj Gori izgleda kao da nema nikakvih problema. A student bi trebalo da su kritički glas društva, zar ne”. Za mlade koji su iz Crne Gore otišli vani na studije, Zenepa želi da se vrate.
“Ali ne kao elitna grupica, nego kao ljudi koji su stvarno iskreni i žele da ova zemlja postane građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava”.
Do zdravog društva preko dobrih i vrijednih ljudi
Teško je odgovoriti na pitanje šta to treba mijenjati u Crnoj Gori, da bi postala zdravije društvo, kaže Zenepa Lika.
“To je stvarno teško pitanje, treba ići u srž našeg društva. Mislim da smo prilično zastarjelo društvo, volimo podjele, važni su nam statusni simboli, ko je od koje familije… Manje je važno dali smo dobri, kako smo došli do toga. Skromnost je kod nas, kako mi je davno rekao bivši šef, ‘za budale’. Ne volimo ljude koji su skromni, iskreni. I, primijetila sam, mi ne poznajemo jedni druge, i to me ozbiljno čudi, ponekad i uznemiri”.
Dodaje da je, tokom borbe za Solanu, upoznala mnogo iskrenih i divnih ljudi, kako onih iz Crne Gore, poput Darka Saveljića, osnivača Farme magaraca u Martinićima, tako i onih koji su došli da žive iz inostranstva, kao što je Njemac Michael Bader.
Bonus video:
