Radnici u Crnoj Gori rade besplatno 32 časa u godini u korist poslodavca, odnosno vlasnika kapitala, pokazala je analiza Udruženja za prava radnika “Status”.
Do tih podataka su došli upoređujući Zakon o radu gdje piše da je puno radno vrijeme 40 časova sedmično, dok je Opštim kolektivnim ugovorom i sporazumom između Vlade, sindikata i Unije poslodavaca, utvrđena minimalna zarada i obračunska vrijednost koeficijenta (osnovna zarada) za puno radno vrijeme od 176 sati mjesečno.
Kako godina ima 52 sedmice, prema matematici iz Zakona o radu, radnik godišnje ima puno radno vrijeme od 2.080 sati, a prema Kolektivnom ugovoru to iznosi 2.112 sati.
Predsjednik Statusa Radoje Lakušić izjavio je “Vijestima” da je ovaj "neplaćeni rad iznuđen, voljom Sindikata, Vlade i Unije poslodavaca, odnosno Ugovorom i Sporazumom, protiv volje radnika". Takav rad je, dodaje on, po definiciji i međunarodnim dokumentima, prinudni rad.
Radoje Lakušić
“Na drugoj strani, kolike se štete nanosi radnicima, ili koliko se zakidaju u korist poslodavca pokazuje i računica da ta 32 sata za radnika sa prosječnom platom vrijede 92 eura. Kada bi se taj prosjek računao za sve zaposlene u Crnoj Gori, poslodavci imaju manji trošak za preko 15 miliona eura (170 hiljada radnika puta 92 eura), koliko su, zapravo, zakinuti radnici”, kazao je Lakušić.
Kada se radi o punom radnom vremenu, očito su odredbe Opšteg kolektivnog ugovora i Sporazuma u suprotnosti sa odredbama Zakona o radu, a kako tvrde u Statusu time “i neustavne”.
“Ovim propisima i netačno i suprotno Zakonu utvrđeno je „paušalno“ ili moguće odokativno, neko novo puno radno vrijeme duže za 32 sata godišnje, ili četiri radna dana sa punim dnevnim radnim vremenom po osam časova”, objasnio je Lakušić.
Mjerenje vremena i prekrajanje kalendara nije dopustivo, pa iz Statusa napominju da začuđujuće djeluje da se ove norme nastavljaju unositi u zakonska akta na državnom nivou, prolazeći pri tom sve nivoe organa i stručnih službi u Vladi, Sindikatu i Uniji poslodavaca i Socijalnom savjetu.
“Dovoljno je samo na najjednostavniji način prebrojati mjesece, dane i sate u godini i uvidjeti da su predmetne odredbe Opšteg kolektivnog ugovora besmislica, a problem može uočiti bilo koji učenik sa završenim četvorogodišnjim školovanjem”, istakao je Lakušić.
Netačna računica: Potpisnici starog Opšteg kolektivnog ugovora
S obzirom na to da je u toku rasprava i usaglašavanje izmjena Opšteg kolektivnog ugovora, prema njegovim riječima, prava je prilika da se ovo pitanje riješi na valjan način.
Lakušić je zbog toga javno pozvao ministra rada i socijalnog staranja i Socijalni savjet, odnosno partnere da izvrše izmjene Opšteg kolektivnog ugovora i drugih propisa.
“Ako nadležni ne pristupe rješavanju ovog problema, pokrenućemo pitanje ustavnosti i zakonitosti odredaba Opšteg kolektivnog ugovora pred Ustavnim sudom, a prethodno nudimo pomoć, podršku i saradnju”, zaključio je predsjednik Statusa.
Problem riješiti uvođenjem minimalne satnice
Iz Statusa predlažu kako bi se mogao riješiti problem. Lakušić smatra da bi umjesto minimalne zarade i osnovne zarade (obračunske vrijednosti koeficijenta) „za prosječnih 176 sati mjesečno“ trebalo uvesti novu kategoriju, minimalna satnica i osnovna satnica, koja će predstavljati cijenu rada po satu za sve grupe složenosti poslova.
“Prelazak na ovo rješenje je jednostavno, „pretvoriti“ mjesečnu zaradu u zaradu po satu. Minimalna satnica u bruto iznosu bi bila 1,25 eura, to se dobija dijeljenjem sadašnje minimalne mjesečne bruto zarade od 220 eura sa predviđenih 176 sati”, naveo je Lakušić.
Drugo manje prikladno rješenje, prema njegovom mišljenju, bilo bi kada bi se za mjesečnu satnicu utvrdilo prosječno mjesečno puno radno vrijeme od 173,33 sata, što bi bilo manje praktično.
Galerija
Bonus video:
