Dokle god Milo Đukanović i Demokratski front (DF) drže vlast u zastoju, Crnoj Gori će nedostajati kredibilan način pritiska na Evropsku uniju (EU) da joj pruži više od prazne retorike u vezi izgleda za članstvo.
To je u intervjuu “Vijestima” kazao predavač u Školi za napredne međunarodne studije američkog Univerziteta “Džon Hopkins”, Dejvid B. Kenin.
On je 2010. godine, nakon tridesetjednogodišnje karijere, otišao u penziju kao viši analitičar u Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA). U karijeri se, pored ostalog, bavio Balkanom, a 1999. bio je član američke delegacije u Rambujeu.
Za “Vijesti” je govorio u svoje ime, i njegove poruke nisu stavovi Kancelarije direktora američkih Nacionalnih obavještajnih službi, Obavještajne zajednice ili bilo koje druge agencije Vlade SAD-a.
Đukanović potkopao moć zbog sukoba sa SPC
Komentarišući trenutne političke prilike u Crnoj Gori, Kenin je ocijenio da “lavovski dio” odgovornosti za političku disfunkcionalnost zemlje snosi Đukanović.
Kaže da je šef države i DPS-a, poput ruskog predsjednika Vladimira Putina u slučaju s Ukrajinom, primjer navodno nepobjedivog vođe koji je zbog “jedne velike greške” potkopao svoju moć i kredibilitet.
”Nakon što je preživio ono što je izgledalo kao državni udar pod vođstvom Rusije 2016, Đukanović je očigledno mislio da će moći da oduzme imovinu Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC). To je razbjesnilo veliku manjinu crnogorskih građana koji smatraju sebe Srbima i vjeruju da je Crna Gora i dalje materijalno i duhovno dio šireg srpskog univerzuma. Đukanović je potcijenio dubinu osjećanja u ovom sporu koji traje najmanje od 1918, i nije predvidio da će time stvoriti priliku za svoje prozapadne i proruske protivnike da formiraju taktički savez protiv njega”, objašnjava Kenin, dodajući da Đukanović tokom višegodišnje vladavine, kao i mnogi drugi dominantni političari, nije vidio razlog da izgradi funkcionalne političke institucije, i da je zbog toga došlo do “strmoglavog pada njegove moći”.
Zapadna ideološka buka oko multikulturalizma neće izbrisati činjenicu da se mnogi građani Crne Gore identifikuju kao Srbi. Odnos između 'Crnogoraca' i 'Srba' i između država Crne Gore i Srbije ostaće fluidan i podložan kontinuiranoj, a ponekad i žestokoj, raspravi. Ne postoji jednostavno rješenje za neslaganje zasnovano na identitetu
Navodi da će predsjednički izbori zakazani za 19. mart pomoći da se utvrdi da li će Crnom Gorom dominirati Đukanović, prozapadne partije i premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović, proruska koalicija pod uticajem DF-a, ili “niko od navedenih”.
Đukanović, prema njegovim riječima, očigledno želi da iskoristi svoj položaj i kontakte s američkim uglednicima kao dokaz da ima podršku SAD-a u nastojanju da prevaziđe period od pet godina smanjenog autoriteta.
Smatra da će, ako bude ponovo pobijedio na predsjedničkim izborima, Đukanović udvostručiti napore da obezbijedi povratak DPS-a na vlast na narednim državnim izborima.
”Đukanović i njegove pristalice moraće da ubijede glasače da mu priznaju zasluge za decenije relativne stabilnosti i oproste ulogu koju je imao u haosu u posljednjih pet godina”, kaže Kenin, ističući da je sreća za Đukanovića što su njegovi raznorodni protivnici saglasni samo u tome što ga ne vole.
Govoreći o DF-u, ističe da taj savez “i dalje pati zbog neuspjelog državnog udara 2016. i Putinovog neuspješnog rata u Ukrajini”.
Napominje da lideri DF-a imaju mogućnost i “da se kreću u pravcu Đukanovića u slučaju da bude ponovo izabran za predsjednika”, ako obostrano odluče da njihove nesuglasice nisu toliko bitne “koliko njihova zajednička nesklonost prema Abazoviću i prozapadnim partijama”.
”Dokle god Đukanović i DF drže vlast u zastoju, Crnoj Gori će nedostajati kredibilan način pritiska na EU da joj pruži više od prazne retorike u vezi izgleda za članstvo”.
Članstvo u EU nije vjerovatno
On poručuje da EU ima priliku da pomogne prodemokratskim strankama da približe Crnu Goru funkcionalnoj, transparentnoj, demokratski usklađenoj politici, a da istovremeno popravi i njen narušeni kredibilitet u regionu. Prema njegovim riječima, bilo je malo opipljivog napretka ka članstvu u EU bilo koje balkanske države, osim što je BiH postala priznati “kandidat”.
”Prije sadašnjeg perioda nestabilnosti, Crna Gora je izgledala kao predvodnik ili veoma blizu toga... Ipak, stvarno članstvo nije vjerovatno za mnogo godina. To neće biti odlučeno otvaranjem ili zatvaranjem poglavlja u pravilniku Brisela, već vrstom političke odluke koja je u klub uvela Rumuniju i Bugarsku 2007. i Hrvatsku 2013. U međuvremenu, EU ne bi barem trebalo da prijeti odugovlačenjem ili čak prekidanjem pregovora o pristupanju Crne Gore ako predsjednik i parlament ne izaberu sudije Ustavnog suda”, napominje Kenin, dodajući da EU nedostaje kredibilitet da uvjeri Đukanovića da promijeni svoje ponašanje, te da joj fali moć da ga natjera da ispunjava njene zahtjeve.
Sagovornik stoga kaže da Crna Gora mora da se osloni na sebe, jer spoljne sile nemaju “čarobna rješenja” za njene probleme.
”Zapadna ideološka buka oko multikulturalizma neće izbrisati činjenicu da se mnogi građani Crne Gore identifikuju kao Srbi. Odnos između ‘Crnogoraca’ i ‘Srba’ i između država Crne Gore i Srbije ostaće fluidan i podložan kontinuiranoj, a ponekad i žestokoj, raspravi. Ne postoji jednostavno rješenje za neslaganje zasnovano na identitetu”, podvlači Kenin, navodeći da je “trik” u tome da se ovom hroničnom kontroverzom upravlja demokratskim sredstvima, dozvoljavajući ljudima da nisu saglasni oko toga ko su, dok su saglasni da će se debata nastaviti u kontekstu zajedničkog državljanstva u crnogorskoj državi.
Prijetnje klimavom regionalnom statusu
Kenin ocjenjuje da je dio svijeta u kom se nalazi Crna Gora otvoren “za grabljenje”, bez obzira na “labavu retoriku o ‘evropskom putu’ ili zamišljene ‘konačne statuse’ u vezi s aktuelnim državama i njihovim granicama.
Tvrdi da nijedna od “bezbjednosnih kapa” nametnutih Balkanu od 1878. od grupe velikih sila koje su se smjenjivale, nije održana.
”Prekretnički događaji 1914, 1941, 1945, 1989. i 1990-ih uništili su sisteme spoljašnjih nadzornika, za koje su oni namjeravali da traju unedogled. Mape balkanske prošlosti, sadašnjosti i alternativne budućnosti najbolje se razumiju kao sinhronizovani snimci u dijahronom obrascu regionalnih takmičenja i djelovanja neuspješne i/ili frustrirane velike sile”, kaže Kenin.
Navodi da rezultat sadašnje grupe velikih sila na Balkanu daje malo povjerenja da će bezbjednosna kapa koju su nametnuli biti uspješnija ili trajnija od prethodnih. Zasad, kaže, niko od domaćih takmičara nema želju ili motiv da se vrati u rat, i dodaje da je to dobra vijest.
”U svakom slučaju, uslovi na Kosovu, u BiH, a možda i još tinjajući spor oko bugarskog i makedonskog identiteta, tvrdoglavo se opiru rješenju i predstavljaju prijetnju klimavom regionalnom statusu kvo”, napominje sagovornik.
Kad je riječ o aktuelnim dešavanjima na Balkanu, Kenin kaže da SAD i EU stavljaju mnogo toga na kocku u vezi s uspjehom ili neuspjehom “još uvijek manje od transparentnog” francusko-njemačkog predloga o “normalizaciji” statusa Kosova.
Samo potpuno priznanje dobro za Kosovo
Taj predlog još nije zvanično predstavljen, a prema pisanju nekih medija, navodno predviđa da Srbija i Kosovo poštuju međusobni teritorijalni integritet i nepovredivost granica, te uvodi poseban aranžman za srpsku zajednicu na Kosovu.
”Mnogo je buke stiglo od zapadnih diplomata koji zahtijevaju od Beograda i Prištine da prihvate formulu koja očigledno uključuje stvaranje zajednice srpskih opština (ZSO) na Kosovu u zamjenu za pristanak Beograda da prestane da opstruira članstvo Prištine u međunarodnim organizacijama (ili neku drugu verzija ‘djelimičnog priznavanja’). To se uklapa u dugogodišnji obrazac po kome Zapad vrši pritisak na one pod svojom zaštitom da daju ustupke protivnicima. Dejtonski sporazum iz 1995, koji je natjeran niz bošnjačka grla, stvorio je Republiku Srpsku i dao Slobodanu Miloševiću njegov jedini diplomatski trijumf 1990-ih”, objašnjava.
Kenin kaže da bi sporazum iz 2013. (Briselski sporazum), koji je EU nametnula Kosovu “i koji se sad ponovo nameće Prištini”, stvorio srpsku instituciju unutar Kosova za koju je, prema njegovim riječima, “bar onoliko vjerovatno da će biti pod kontrolom Beograda, koliko i da će biti sastavni dio multikulturalnog Kosova”.
Srbija bi, navodi, preko Srpske liste, dobila legalno, strukturno sredstvo za povećanje svog uticaja na Srbe koji žive južno od Ibra, bez obzira na to koliko zakon i međunarodna kontrola čvrsto vezuju ZSO za kosovski Ustav.
”Ključni test za ZSO bio bi da li ne-nacionalističke lokalne srpske stranke mogu da spriječe dominaciju Beograda preko Srpske liste. Međunarodna podrška će se pobrinuti da takve stranke postoje kad se ova asocijacija formira. One će preživjeti samo ako mogu da dobiju kritičnu masu lokalne podrške za odvajanje od Beograda, koja očigledno nedostaje sjeverno od Ibra”, naglašava.
Sagovornik napominje da članstvo Prištine u Generalnoj skupštini UN-a ili drugim međunarodnim tijelima nema značaja sve dok Srbija i pet zemalja EU koje ne priznaju Kosovo, odbijaju to da učine.
”Tajvan je, kao ‘Republika Kina’ nekoliko decenija bio član Savjeta bezbjednosti UN-a s pravom glasa - ali to nije puno koristilo kad su se geopolitički vjetrovi promijenili posle 1970. Samo bi potpuno, de jure priznanje bilo dobro za Kosovo. Velika zamka s kojom se Kosovo suočava je ideja da bi prvi korak ka međusobnom priznavanju sad, doveo do kasnijeg punog priznanja. U međunarodnim odnosima ne postoji neizbježno, definitivno ‘kasnije’”, ističe Kenin.
On kaže da bi “uspjeh” Zapada u nametanju ove formule, “kakva god tačno ona bila ili postala”, vjerovatno potkopao suverenitet Kosova. S druge strane, neuspjeh da se to progura dodatno bi, tvrdi, umanjio kredibilitet Zapada u regionu gde su ljudi već naučili da mogu reći ne SAD-u i Zapadnoevropljanima i izvući se s tim.
”Američki zahtjevi 2022. da se ovaj problem riješi u roku od nekoliko sedmica, a ne godina, pali su u vodu i naglasili limite zapadnjačke upotrebe šargarepe i, posebno, prijetnji štapom”, navodi Kenin.
BiH u konfuziji
Govoreći o BiH, on kaže da “stalna konfuzija u pristupu Zapada Bosni, ostavlja tu disfunkcionalnu konstrukciju u konfuznom stanju kao i uvijek”.
Naglašava da napori da se objasni “poklon” visokog predstavnika UN-a bosanskim hrvatskim nacionalistima u izbornoj noći prošle godine, nisu uspjeli da uvjere nikoga osim bosanskih Hrvata da to nije bila greška koja bi štetila onome što je trebalo da bude izborni uspjeh.
Visoki predstavnik u BiH Kristijan Šmit, donio je u izbornoj noći početkom oktobra odluku o povećanju broja delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, koja ide u korist Hrvata.
”Uprkos tome, ako klimava koalicija stvorena uoči izbora uspije da se rekonstruiše, moglo bi da se desi da ne-nacionalističke snage osjete veći osjećaj optimizma nego u bilo kojem trenutku od prve izborne pobjede Zlatka Lagumdžije 2002. Nadajmo se da će sadašnji ne-nacionalistički političari izbjeći vrstu nedorečenog ponašanja koje je dovelo do opšteg razočarenja Lagumdžijinim vodstvom”, ističe Kenin, dodajući da će kredibilitet federalnih vlasti takođe biti na daljim ispitima u obračunu s “još uvijek dominantnim Miloradom Dodikom u Republici Srpskoj”.
On kaže da se ratni strah izazvan Dodikovim ponašanjem krajem 2021, nije prenio daleko u 2022. Navodi da bi “ukrajinska greška njegovog ruskog pokrovitelja” mogla uticati na Dodika da ograniči bilo kakve vježbe “uzburkavanja vode” u 2023, osim ako se preokretom vojne sreće ili još jednom odlukom Zapada da Ukrajini nametne Putinov “prijateljski mir”, promijeni evropski bezbjednosni pejzaž.
”Naravno, razvoj lokalnih događaja i Dodikova sklonost povremenom traženju pažnje ostaju džokeri”, dodaje Kenin.
Vučić - najvažnija politička ličnost na Balkanu
Kad je riječ o Srbiji, američki ekspert kaže da nije tajna da ta država igra važnu ulogu u problemima koji se tiču Crne Gore, Kosova, BiH i ostatka regiona.
On smatra da predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ostaje “najvažnija politička ličnost na Balkanu”, ali da mora da izbjegne “velike greške koje je počinio Đukanović”. Objašnjava da je Vučić do sada vješto upravljao kursom između zaraćenih strana u Ukrajini, ali da će ostati pod pritiskom Vašingtona, Moskve i EU da promijeni stav.
”Ako se rat odlučno završi u bilo kom pravcu, Vučić bi mogao da ima problema da uskoči u vagon pobjednika i izbjegne optužbe od gubitnika. Dalji zastoj išao bi u korist njegovoj snazi - Vučić bi mogao da iskoristi pritisak s obje strane da opravda nedostatak strateške podrške drugoj. U međuvremenu, čini se da srpski predsjednik ima sve pod kontrolom kod kuće, ali mora da bude oprezan u pogledu bilo kakvih prijetećih ekonomskih problema i ne smije da pretjera u svom pokroviteljskom pristupu vladinim ugovorima i svojoj kontinuiranoj taktici pritiska na medijske slobode”.
Amerika želi mir na Balkanu
Govoreći o uticaju velikih sila na Balkanu, Kenin kaže da SAD uglavnom žele mir u regionu. Objašnjava da je pažnja Vašingtona obično negdje drugo, i podvlači da se, ako Amerikanci ne moraju da razmišljaju o problemima na Balkanu, to može računati kao uspjeh. ”Međutim, ponekad određene američke ličnosti pokušavaju da iskoriste region kako bi privukle pažnju ili promovisale svoje lične ciljeve. Američki uglednici slave konačne status i statuse kvo od potpisivanja Balkanskog bezbjednosnog pakta 1999. godine u Sarajevu. Ipak, SAD su promovisale promjenu tog statusa kvo na Kosovu između 2006. i 2008, prihvatile nezavisnost Crne Gore 2006, i s EU bezuspješno pokušavale da iznude izmjene manjkavog Dejtonskog sporazuma u posljednje dvije decenije. Trenutni pristup vršenju pritiska na Beograd i Prištinu spada u ovaj obrazac...”, kaže Kenin.
Otvoreni Balkan za naglašeni uticaj Srbije
Sagovornik tvrdi da “beogradska inicijativa Otvoreni Balkan radi na naglašavanju uticaja Srbije u regionu”, ali i otvara pitanje da li lokalni lideri mogu da rade zajedno na ublažavanju regionalnih problema. Prirodno je, kaže, vidjeti tu ideju kao sredstvo za unapređenje ambicija Vučića i albanskog premijera Edija Rame, ali podvlači da činjenicu da je predsjednik Srbije bio u mogućnosti da sarađuje s liderima u Albaniji i na Kosovu prije Kurtija, ne treba odbaciti kao “taktički cinizam”.
Zapad je, podsjeća, mirno reagovao na ideju Otvorenog Balkana, što je, kaže, u oštroj suprotnosti s njegovim unutrašnjim gnijevom zbog predloga o razmjeni teritorija koji su zagovarali Vučić i bivši kosovski predsjednik Hašim Tači 2018. godine.
”Možda je to zato što je Otvoreni Balkan mnogo neodređeniji nego što je bila ta konkretna ideja, usmjerena na granicu i pitanja identiteta. Vašington i EU takođe možda koriste konstruktivne reakcije na Otvoreni Balkan da odgovore na kritike da nisu otvoreni ni za jednu ideju koja ne dolazi od nekog od njih. Bilo bi interesantno vidjeti kako bi Zapad reagovao da Vučić stavi na sto konkretne detalje o tome kako bi Otvoreni Balkan trebalo da funkcioniše”, naglašava on.
Neuspjesi Moskve
Kad je riječ o Rusiji, on kaže da je njena regionalna uloga skoro u potpunosti negativna. Ona, prema njegovim riječima, pokušava da osvoji ili na drugi način dominira regionom od 1820-ih.
”Kratak period saradnje Rusije Borisa Jeljcina s drugim silama uključenim u bosanski rat, bio je kratkotrajan izlet iz ovog obrasca ponašanja - percepcija Moskve da Zapad ne vodi računa o njenim interesima u Bosni, dovela je do toga da njene snage zauzmu aerodrom u Prištini kako bi obezbijedili da Rusija ima veći uticaj na Kosovu nakon NATO bombardovanja Srbije 1999.”.
On naglašava da je “neuspjeh proruskih interesa da iznude promjenu vlasti u Podgorici uprkos velikim ruskim investicijama u nekretnine i drugu imovinu u zemlji”, bio je jedan od primjera neuspjeha koji je Moskva više puta pretrpjela u regionu.
”Ankete pokazuju da Moskva zadržava određenu podršku na Balkanu čak i tokom svog posrnulog nastupa u Ukrajini, ali Rusija, čija je velika vojska jedina mjera snage koja je kvalifikuje kao veliku silu, mora da prođe kroz svoje kockanje u Ukrajini izgledajući snažno, ako želi da izbjegne gubitak poštovanje i kredibilitet u regionu”, dodaje sagovornik.
Kini je region tranzit ka Zapadu
S druge strane, Kenin navodi da je kredibilitet Kine mnogo manje na kocki na Balkanu nego kredibilitet SAD-a, EU ili Rusije. Pojašnjava da Peking uživa nešto poput prednosti u odnosima s javnošću koju su SAD imale u regionu prije i neposredno poslije Prvog svjetskog rata.
”Poput SAD-a tada, ona je bogata, egzotična i daleka. Kina uglavnom koristi region kao tranzitnu zonu ka zapadnim tržištima. Uzimajući to u obzir, kupuje lučke objekte i gradi puteve. Kina i Srbija grade plodonosne odnose otkako su SAD bombardovale kinesku ambasadu u Beogradu 1999. godine. Crna Gora je, kao i mnoge druge zemlje, nagomilala zabrinjavajući teret duga u zamjenu za kineske investicije u željeznice, elektroenergetski sistem i druge infrastrukturne projekte”, podvlači on.
Prestiž Turske
Komentarišući uticaj Turske, Kenin kaže ona ne može da djeluje kao velika sila, ali da njena blizina Balkanu, frustracija procesom pregovora o članstvu u EU koju dijele i balkanske zemlje i uspjeh njenog predsednika Redžepa Tajipa Erdogana da zamijeni francuskog predsjednika Emanuela Makrona kao medijatora u ratu u Ukrajini, povećavaju regionalni prestiž Ankare.
”Interes Turske za Balkan nakon Hladnog rata ispoljio se prvo tokom predsjedavanja Turguta Ozala. On je promovisao ambiciozan panturanski projekat, ali njegova nedorečenost i zabrinutost Grčke u pogledu uticaja Ankare u Bosni i albanskom svijetu, ograničili su Ozalovu sposobnost da ojača uticaj u Bosni, Sandžaku i na Kosovu. Neootomanski dio Erdoganovog pristupa Balkanu može biti preuveličan, ali je Erdogan uspio da uspostavi konstruktivne odnose širom regiona. On je i dalje fokusiran na iskorjenjivanje svakoga ko je povezan s Fetulahom Gulenom, što primorava balkanske partnere da se nose s njegovim zahtjevima po ovom pitanju, dok pokušavaju da prebace fokus na druge prioritete”, zaključuje Kenin.
Bonus video:
