Kada je Refik Šabanadžović faulirao Dijega Maradonu na Svjetskom prvenstvu 1990. godine u Italiji i dobio drugi žuti karton, nije znao da će trg kod Gradskog stadiona u Podgorici, kad bude završen, uskoro i zvanično, dobiti ime Argentina. Samo da se dovrši posao oko arheološkog iskopavanja grobnica koje su na toj lokaciji vjekovima.
U Italiji 1990. jugoslovenski fudbalski tim nije bio miljenik sreće, na penale je izgubio od gaučosa, a momci Ivice Osima su bili bolji. Argentina sa Maradonom i Kaniđom je kasnije stigla do finala sa Njemačkom.
“Uvažavajući gest prijateljstva Republike Argentine da Trg u centru opštine Palermo, u elitnom dijelu Buenos Airesa nosi ime Crna Gora, gradska uprava je odlučila da gradskom parlamentu predloži da trg kod gradskog stadiona, čija je rekonstrukcija u toku, nakon završetka radova bude nazvan po Republici Argentini”, saopšteno je iz Glavnog grada.
Sve koji su očarani fudbalskom magijom gaučosa, tangom i ljepotom zemlje na jugo Južnoameričkom kontinentu, obradovala je ova vijest, ali kao sve što se događa kod nas, ona ima više slojeva i mnogo je komlikovanija od prvog čitanja. Crnogorci i Argentinci, susretali su se i dijelili megdan na raznim poljima.
Koje su prve asocijacije kad je u pitanju Argentina - tango, Borhes, Maradona, Mesi, Kempes, prvi čovjek koji je “zlatnu Boginju” svojim golovima donio u Buenos Ajres... Mali dio atmosfere sa fudbalskih stadiona u zemlji govedine mogli smo da nedavno pogledamo u zagrebačkom Domu sportova gdje su Del Potro i drugovi Hrvatima oteli pobjedu u finalu Dejvis kupa. Kako se nekad radovao kao malo dijete dok je davao golove i bio “Božja ruka”, tako je Armando Dijego Maradona bio i najvatreniji navijač na finalu Dejvis kupa...
Pretpostavimo da je pomenutu utakmicu davne 1990. sa Argentinom gledao i Žarko Burić, sada vlasnik firme “Normal company”. Ni on tada nije ni slutio da će upravljati najznačajnijim podgoričkim hotelima, ali i da će uskoro preuzeti menadžerski posao u FK “Budućnost”. Gospodin Burić neće biti prvi podgorički građevinar koji dolazi na čelo plavo-bijelog kluba. Prije njega isti posao su radili Blagota Baća Radović i Tomislav Čelebić vlasnici “Zetagradnje” i firme “Čelebić”. I dok je Radović bez većih trzavica odradio svoj mandat, Čelebić je imao za javnost interesantan i intenzivan sukob sa “Varvarima”, nakon kojeg je napustio klub. Još uvijek po gradu imamo grafita koji svjedoče o tom nesporazumu. Kako će proteći Burićev petogodišnji mandat, ostaje da vidimo. U fudbalu sada najviše odlučuje novac, ali ako ga ima ne znači da ćete imati rezultat. Opet, ako fali para nema rezultata. Fudbal je nekada bio strast, danas je više biznis.
Kada su navijači “Budućnosti” lomili stative i palili stadion nakon odlučujućeg susreta sa tuzlanskom “Slobodom”, za ulazak u prvu ligu davne 1969. godine, ličili su na argenstinske fanove od kojih se trese Monumental ili Bombonjera. Bilo je to 13. jula 1969. godine, nakon 1:1 u Tuzli, Sloboda je pod Goricom dobila 3:0. Bio sam klinac i taj strah i tu strast malo puta sam kasnije u životu osjetio, dok sam sa ocem pokušavao da napustim stadion u opštem metežu i tuči navijača sa policijom. Sada je manje strasti na tribinama, posjeta na većini utakmica našeg nacinalnog šampionata je takva da svi gledaoci mogu komotno da se rukuju sa ostalim prisutnim na tribinama i raspitaju o porodici. Huk “Varvara” sa sjeverne tribune ukazuje da negdje ipak ima i žara. Da smo strasna nacija pokazalo se prošle godine kada je aktuelni trener FK “Budućnosti” Miodrag Vukotić ranjen ispred svog stana. Strast i kratak fitilj, eto još jednog zajedničkog imenitelja sa Argenticima. I FK “Budućnost” opet dominira nacionalnim šampionatom.
Ernesta Če Gevaru, revolucionara i rođenog Argentinca, 1967. godine zarobio je Andrija Selić, Crnogorac iz Rovaca, tadašnji pukovnik u vojsci Bolivije.
Andrija, kasnije Andres, sin je Božidara Selića koji se dvadesetih godina XX vijeka doselio u Argentinu, a tokom života u Boliviji je jedno vrijeme bio ministar odbrane i unutrašnjih poslova. Na legendarnoj slici, gdje nad mrtvim Čeom bdi gomila ljudi, pukovnik Selić je oficir sa brkovima koji pokazuje prostrelnu ranu.
Njegov otac Božidar Selić je došao u Argentinu kod Pavla Popovića, inženjera koji je držao građevinsku firmu i koji je stalno zapošljavao Crnogorce.
Šta su pričali Andrija i Če u lokalnoj školi nakon hapšenja revolucionara - ostaje tajna. Za prepostaviti je da nijesu o fudbalu!
Ne gledaju svi Argentinci na fudbal kao na religiju. Tako je književnik Horhe Luis Borhes govorio fudbal da je popularan zato što je glupost popularna. Borhes je imao problem sa kulturom fudbalskog navijanja, koju je povezivao sa onom vrstom slijepe populističke podrške, na kojoj su se uzdigle vođe najužasnijih političkih pokreta XX vijeka.
Če Gevara koji je život posvetio revoluciji danas je jedan od ključnih kapitalističkih brendova. Njegov lik ukrašava novčanike, šolje za kafu, bejzbol kape, torbe iz butika, priveske, kutije s biljnim čajevima i, naravno, majice. Svuda vidimo čuvenu sliku socijalističkog manekena sa beretkom na glavi, sliku koju je Alberto Korda snimio prvih godina revolucije, kada mu je Če slučajno upao u kadar. Šon O’Hagan tvrdi u “Observeru” da postoji čak i prašak za veš koji se reklamira porukom “Če pere bjelje”.
Može li Žarko Burić postati Berluskoni FK “Budućnosti” i pomoći da konačno jedna crnogorska ekipa dočeka jesen u evropskim takmičenjima? Za pretpostaviti je da će trerasa Hilotona sada biti i mjesto okupljanja fudbalskih menadžera. Ili kafane na južnoj tribini stadiona koja gleda na budući trg Argentina.
Dijego Maradona na ruci ima istetoviran lik Če Gevare. Na onoj istoj kojom je Englezima dao gol na Svjetskom prvenstvu u Argentini. Nakon replovanja sa Šabanadžovićem pao je kao pokošen, gledajući ispod oka kako sudija vadi drugi žuti karton Tužaninu koji ga je čuvao na toj utakmici u Italiji… Nije to bio prekršaj za karton, već još jedna Dijegova finta…
Bonus video:
