Tokom posljednjih izbora se uobičajila praksa potpisivanja izjava da se neće stupati u koalicije sa vladajućom partijom, niti iznalaziti neočekivana programska neslaganja i odbijanje većinskih odluka, a posebno da će se u slučaju različitih pritisaka na odbornike/poslanike vraćati mandati
Od svih kapitala koji su se uvećali posljednjih decenija, čini se da su najveći kapital straha od izdaje i kapital nepovjerenja u ljude, osobito u one koji se bave politikom. Gotovo da je postalo nemoguće biti principijelan odbornik ili poslanik, ukoliko je onima koji imaju moć lako da „iskopaju“ problem koji muči nesretnog predstavnika naroda. Ako i odoli zovu novca ili moći, nađe se zdravstveni problem, njegov ili člana porodice, prekršajna prijava, grijeh djeteta ili bliskog srodnika, neprilični snimak koji bi mogao razoriti porodicu… Politika je tako postala sumnjivo i nečasno zanimanje, a političari ljudi za koje podozrijevamo da su se „prodali“ zbog nekih mračnih i nezakonitih rabota. Konačno je otvorena politička korupcija rastjerala i posljedni tračak povjerenja u ljude i u partije.
Zato se tokom posljednjih izbora uobičajila praksa potpisivanja izjava da se neće stupati u koalicije sa vladajućom partijom, niti iznalaziti neočekivana programska neslaganja i odbijanje većinskih odluka, a posebno da će se u slučaju različitih pritisaka na ljude vraćati mandati. Naravno, ove izjave nemaju pravno već isključivo moralno dejstvo. Ukoliko neko „preleti“, ostaće potpis i izjava, za medije ili za familiju - da se diči svojim članom.
U nekom budućem i srećnijem vremenu, ove će izjave biti svojevrsni mjerači stanja socijalnog kapitala. Biće to gotovo romaneskan, balzakovski detalj, koji „hvata“ duh vremena u ovoj „crnogorskoj komediji“.
Tako su i ljudi u Budvi sa pomiješanim osjećanjima dočekali vijest o tome da do sada vladajuća partija više nema većinu. Prva je, naravno, bila radost zbog pobjede i osjećaj da su pred Crnom Gorom posvjedočili da nisu tako teški mazohisti, slijepi i gluvi za otvoreno preuzimanje grada od građana. Ali, smjesta se javio i strah od još jednog razočaranja. Potom je naša vesela malograđanska sredina smjesta isprela „provjerene“ vijesti o tome „koga imaju“ i zbog čega. Ljudi su u nevjerici susretali prijatelje i najavljivali da im se nikad više na ulici neće javiti, ako je tačno ono što su čuli. Priče su kolale u koncentričnim krugovima: neko se vidio s Tarzanom, neko je prijatelj lokalnog čelnika vladajuće partije, nekome su to bili roditelji, neko se školovao, a ne zna se po osnovu čega, neko je u mladosti imao krivičnu prijavu, neko ima privremeni objekat…
Za to vrijeme oni koji su izgubili uporno nisu pristajali na rezultate, prema kojima su za više od četrdeset procenata izgubili povjerenje građana. Pokušaji da se OIK i DIK prinude da izglasaju ponavljanje izbora na nekoliko mjesta odvijali su se i nakon proglašenja rezultata parlamentarnih izbora, sa potajnom nadom da bi neka nova većina u DIK-u mogla vratiti vlast u „sigurne ruke“.
Potpisnica ovih redova je i sama svjedočila trenutku kada jedan građanin, greškom, predaje ličnu kartu radi provjere da je glasao i traži svojih sto pedeset eura. Vidjela je i kada je prijavljen i predat policiji. Nakon toga se među ogorčenim predstavnicima raznih partija pronijela vijest da čovjek koji je uzeo novac ima petoro djece. I upravo taj trenutak je bio najbolje svjedočanstvo o političkom i moralnom profilu nacije.
E, što mi ga je žao sada, đe ga đavo donese kad ima toliko đece! Kukavac, uvijek se sve slomi na pogrešnog… I nije bilo potrebno dokazivati jednostavnu istinu da su ljudi osiromašili toliko da gube dostojanstvo, a da je jedina mogućnost preživljavanja biti uz vlast na bilo koji način. To je konačno postala trajna „ moralna tetovaža“, koju je teško i preteško uklanjati. A mora se uklanjati ukoliko se želi živjeti životom dostojnim čovjeka.
U nekadašnjem socijalističkom sistemu su nas pogrešno učili da siromaštvo čini čovjeka boljim. Svi vodeći pisci su bili rođeni „u siromašnoj seljačkoj porodici“ ili su „s mukom zarađivali za život“, a ako se to za nekog ipak nije moglo reći, prećutkivano je kao stidno mjesto. Istina, je međutim, drugačija, a izuzeci su samo njena potvrda.
Jedno novije istraživanje vršeno među Filipincima koji daleko od domovine najčešće rade kao kućna posluga, pokazalo je poraznu činjenicu. Iskustvo građana takozvanog drugog reda, reklo bi se, moglo bi pročistiti čovjeka i pokazati mu kako ne bi trebalo da se ponaša ukoliko je sam u poziciji gospodara. (Rhacel Salazar Parreñas, Servants of Globalization, Stanford Univesrity Press) Nažalost, ispitivanje to nije pokazalo, jer dugotrajni osjećaj poniženja ne pročišćava čovjeka. On ga uči da preuzme surovu ulogu gospodara čim sam prestane da bude sluga. I to uvijek treba imati na umu. Ali treba biti realan i željeti nemoguće, jer se samo tako nešto može i popraviti.
Onima koji u Budvi i Kotoru budu vršili vlast, sasvim izvjesno „obodreni“ rezultatima na parlamentarnom nivou i veselim opstrukcijama raznih vrsta, biće potrebno mnogo hrabrosti, znanja i tako potrebne moralne čistote. Vjerovatno prvi put nakon više od decenije, u Budvi će morati da se dogovaraju, a ne da glasaju kako se očekuje. U obruču tijesne većine, svako će morati da bude nekakav mali Spartanac pred Termopilom, vezan krhkom izjavom, pred sobom i pred drugima, da će pokušati da, i sebi i drugima, vrati makar djelić povjerenja u ljude i u institucije. A kada posumnja, možda posljednji stihovi poznate Zogovićeve pjesme još uvijek daju odgovor: „Vrijedi - da bar jednom, kad mrak obezliči, zgužva kopno, -/ ribaru nad svijećom, što žar razgrće rukama, budeš: svoji./ Vrijedi - za cigla tri cvijeta, za tri kapljice ulja s opnom;/ Vrijedi - da se, uspravno, prosto stoji!“
Bonus video:
