Je li moguće da je Lazar Ristovski još uvijek na slobodi? Sad je pravo vrijeme da plati za rečenicu: „Atentatori atentatorski, spremate atentat na mene, a ja da nemam pojma?!“ Treba čovjeka utamničiti konačno zbog one uloge u komadu Dugo putovanje u Jevropu Stevana Koprivice koji je zasmijavao publiku osamdesetih i koji je danas aktuelniji nego ikad. Mogao bi i Koprivica da osjeti kako žulja zatvorska ćelija. Prosto je doslutio ovu „poplavu atentata i atentatora“. Došlo je takvo vrijeme da i oni koje prebace na sigurnu lokaciju, nijesu sigurni, a kako je građanima, to malo koga brine. Dok nas je komad Dugo putovanje u Jevropu zasmijavao, ova „jesen atentata“ nabacuje nam koprenu straha i brige.
Fidel Kastro je pretekao samo zato što na Balkanu nije vladao, ali ugrožen mu je rekord.
Od Durmitora i Prokletija, pa sve do Sutorine i Štoja poslije izbora i plime atentata, čorbe naših domaćica pretjerano su začinjene politikom i analizama. Kuvarice nikako da odmjere koliko mirođije da dodaju, pretjeraju svakog puta, jer misle na prethodne izbore, a ruka im zadrhti kad se pomene državni udar i atentatori. Tu im se omakne više no što treba, ne odmjere kako valja, pa članovi porodice kusaju čorbe raznih ukusa u potrazi za onom koju su jeli prije oktobarskog izlaska na birališta. Gušimo se od politike!
U komšiluku moje majke sastale se domaćice, korisnice Fonda PIO, koje u kuhinji imaju staž duži od pola vijeka i koje desetljeće više, i žale se jedna drugoj. Neke se sjećaju i „ćore kutije“.
Ništa im nije nakon ovih izbora kao što su se nadale. Čak i redovne glasačice vladajuće partije traže savjete i razmjenuju recepte sa onima iz opozicije. Ali, opet čorba ne može ukus da potrefi. Domaćice su nevješte sa mirođijama od predizbornih obećanja i postizborne trgovine, a htjele bi da ih kontrolišu. Šokirale su ih krajem izbornog dana scene hapšenja terorista među kojima je, zamalo, bilo i njihovih vrsnika. Ošamutili su ih u izbornoj noći i grafikoni koji su se vrtjeli oko sebe i pokazivali izborni rezultat partija. Niko od njih nije iznenađen, a opet ništa nije kao što su očekivale. Sve su znale što će biti, a opet su sve iznenađene. Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić ih je totalno šokirao „zaustavivši točak istorije“, mada cijene da je najčasniji igrač u ovoj aferi državnog udara. Kada je odlazeći premijer Milo Đukanović još saopštio da neće biti kandidat za mandatara buduće vlade, penzionerke koje glasaju DPS su potražile rame za plakanje kod komšinica opozicionarki. Pije se kafa, prevrće šolja, drhti se hoće li penzije biti redovne, ali nema odgovora na pitanje: Šta ovo bi?
Mjerkaju penzionerke i šta nam je bliže, NATO ili Rusija? Tako mali, a tako razapeti. Tješi ih to što su čule kako ni kuvari u najboljim crnogorskim restoranima ne umiju ovih dana da skuvaju dobru domaću čorbu. Nad glavama im Đukanović, Marković, Katnić, Vučić, NATO, Amerika, Rusija, kriptovani telefoni, državni udar, atentatori, pa majčin sine posoli i začini ti čorbu u takvoj atmosferi! Nađi mjeru, frajeru! Ovo je kao klin čorba, od nas traže sve sastojke, a oni nam klin poklanjaju.
Aktivisti partija, a i građani, još uvijek razmatraju kako se glasalo na kom biračkom mjestu, analizira se ko je podbacio, ko nije izašao pred glasačku kutiju, ko je zaokružio mimo očekivanja. Ko nam je zapržio čorbu? Ko je kukolj u zrelom žitu?
Čini se da smo na biralištima na ovim izborima štrikirani kao nikad ranije, pa sad nikako da se raštrikiramo. Kažu da su eventualni organizatori državnog udara kretanje našeg premijera pratili pomoću najsavremenije tehnologije. Kod nas partijski vjernici imaju instikt da osjete političkog protivnika bez ikakve pomoći sredstava savremene špijunaže. U svakoj ulici, ili makar misle da je tako, sa sigurnošću znaju kako ko glasa. Tu su precizniji od svake napredne tehnologije. Mislim da je ta sposobnost i strast sadržana u rečenici “Ćeraćemo se još”. Tu kriptovani telefon ne pomaže. Jedan moj prijatelj tvrdi da priča oko državnog udara samo pomaže partijskim vjernicima i vojnicima da dočitaju one u koje su sumnjali da su njihovi.
Svako ko je izašao na izbore 16. oktobra imao je osjećaj da na leđima nosi nekoliko pari očiju partijskih aktivista. I vjerovatno je tako. Kakvu god naprednu tehnologiju da imaju ovi iz inostranstva, nemaju tu vrstu instikta.
Ne olakšava situaciju ni ova neizvjesnot oko formiranja nove vlade, ko će podržati budućeg kandidata za mandatara, kome će se prikloniti manjinske partije, da li će ambasadori velikih sila tražiti da u vladu uđu i neke nazovimo opozicione partije… sve to kvari ukus naše čorbe. Mi nakon izbora imamo previše pobjednika!
Zapetljali smo se u analize kao pile u kučine! Analiziraju svi, od domaćica pa do političkih analitičara koji su plaćeni za to. Ne živimo, analiziramo! Nameće se zaključak da bi analiza mogla biti predmet i u školi.
Izbori su trebalo da riješe političku krizu, čini se da nijesmo pogodili dijagnozu. Već se priča da neće proći četiri godine, a opet ćemo na birališta. Kod nas ima i onih koji bi na izbore išli kao u supremarket.
Srećom su otkriveni svi pokušaji atentata na vrijeme, ali čudo da čitavu jesen nadležni u Podgorici ne mogu da lociraju odakle zadah koji guši građane Glavnog grada?!
Došli smo do onog mjesta kada ste ili Joko koji igra golf sa kraljem Nikolom u pomenutom komadu Stevana Koprivice ili ste pod sumnjom da radite protiv države i njenih interesa!
U kom rasadniku raste ovoliko atentatora na Balkanu ili i tu robu nabavljamo preko uvozničkih lobija? I zašto atentatori ne obavijestiše Lazara Ristovskog da pripremaju atentat na njega?
Bonus video:
