Sanja li podgorička opozicija Đorđa Suhiha kako jaše na vrancu i maše sabljom kao Gregorije Melehov i razgoni neprijatelje, čas crvene, čas bijele. Je li kadar Đorđe, u punom trku na konju, da se spusti na zemlju, pa se opet prebaci preko ata, a u napadu na nepijatelja sablju iz jedne doda u drugu ruku i tako ga iznenadi i dobije na prednosti? Možemo samo da nagađamo, jer Suhih tvrdi da je kozačkog porijekla.
Bivši predsjednici mjesnih zajednica, razvlašćeni, više ga vide kao viteza koji lijevom rukom zamajava opozicione čelnike koji žele da u MZ bude neko i iz njihovih redova.
Da li bi njegova karijera bila interesantna za nekog Mihaila Šolohova pa da opiše kako se razvijala demokratija u Crnoj Gori posljednjih 27 godina i da li bi Đorđe mogao biti glavni junak takve knjige, ili mu je namijenjena sporedna rola u ovoj našoj političkoj epopeji?
Ovih dana zakazao je sjednicu Skupštine Glavnog grada na kojoj opozicija traži ostavku gradonačelnika Slavoljuba Stijepovića zbog toga što nijesu formirane mjesne zajednice, što je dopušteno da Normal kompani na pragu Hotela “Podgorica” izgradi dvanaestospratnicu i neusaklađenost Statuta Glavnog grada sa slovom zakona. Ekspresno je odgovorio zahtjevu 27 opozicionih odbornika, izostali su izgovori, i bićemo svjedoci kako opoziciona retorika juriša protiv sigurne DPS glasačke mašinerije. Ishod sjednice je predvidljiv, odborničko glasanje će najvjerovatnije potvrditi da Stijepović nosi oreol bezgrešnosti. Sve drugo bi bilo prvorazredno iznenađenje.
Suhih i Stijepović imaju i zajedničku crtu, jer su sa medijima u telepatskom odnosu - ne pamti se da su prva dva čovjeka Podgorice dala manje izjava javnim glasilima dok su držali žezlo vlasti. Njihovi portparoli primaju platu za nerad.
Ovaj podgorički dječiji hirurg je po drugi put prvi čovjek gradske Skupštine i uspješno surfuje po političkim talasima koji su se događali između DPS-a i SDP-a, a sada između vladajuće i njegove nove partije SD-a.
Kada se svojevremeno suprotstavio Miomiru Mugoši i njegovoj desnoj ruci, sekretarki Skupštine Slavki Maraš, izgledalo je da je “doktor kozak” kadar da udari na aždaju. Dorđe je tada pokazao neophodnu mušku čvrstinu, u ne baš nježnim duelima sa Slavkom Maraš. Gospođica Maraš nije bila naivan protivnik, pogotovo ako se zna da je njen mentor tada bio neprikosnoveni gradonačelik Miomir. Suhih je bio čvrsta slamka koja odolijeva vihorovima i zadobio je simpatije i opozicione javnosti. Zli jezici su tada govorili da se ne zna ko će prvi zatražiti zaštitu Sigurne kuće, hirurg ili gospođica Maraš.
Sa novinarima je bio na ti, redovno se javljao na pozive, jer su mu mediji bili neophodni u borbi protiv mišićavijeg koalicionog brata. Sada se već teže dolazi do njega, u novoj zgradi Skupštine novinari su odvojeni od odbornika, izolovani u jednoj prostoriji, fotoreporterima je dozvoljeno snimanje pet minuta na početku zasjedanja. Ako bude tuče i belaja, to neće izaći iz zgrade, jedino da opozicionari snime incident svojim mobilnim.
Drugi put se susreo sa aždajom kada se cijepala njegova partija SDP. Nakon kraćeg premišljanja pristupio je novoj partiji čija je skraćenica za slovo manja, dosta uspješno prekrstio skoro sve svoje bivše kolege odbornike u sljedbenike nove partije. Vjerovao je da Ivan ima bolju političku perspektivu od Ranka, a ja bih rekao igrao je na sigurnu kartu. Ziheraški!
Jer Đorđe je navikao da bude u vlasti, to mu je nekako prirodno stanje, i to je ona najveća aždaja sa kojom će morati kad tad da se suoči. Ta je troglava i najopasnija. Ništa nije vječno, nadamo se ni vlast, a nakon oktobarskih izbora SD bi mogao biti u debeloj defanzivi, ako ne ispuni cenzus, mada je njihovu listu, kako tvrde iz te partije, podržalo više od 10.000 članova i simpatizera; Đukanović je odlučio da DPS sam ide na izbore.
Kada se stvarala Balkanska kozačka vojska u Kotoru nijesam primijetio da je Suhih prisustvovao tom činu. Ima li tamo njegovih rođaka ne znamo, ali kad mogu u kozačku vojsku Lješnjani, Rovčani, Kuči… mogao bi i jedan kozak porastao na podgoričkom asfaltu. Doduše, Noćni vukovi voze jake motore, a mi ne znamo da li je Đorđe Suhih i bajker.
Meni lično Đorđe više liči na nekog dobroćudnog Škota, koji je došao u Podgoricu kao navijač Rendžersa ili Seltika i tu ostao zbog jeftinog piva, nego na Tarasa Buljbu ili Grigorija Melehova. Sigurno je da su mu zahvalni roditelji sve djece koju je liječio u Dječjoj bolnici, ali se njegovo ime godinama sve više veže za politiku.
Ljetos je Suhih, što se kaže ničim izazvan, komentarisao ulazak opozicionih predstavnika u vladu Crne Gore.
“Opoziciona trojka je izostankom konkretnih rezultata njenih predstavnika u Vladi, ali i nemogućnošću da se sama sa sobom dogovori da li ostati ili izaći iz Vlade, demonstrirala zavidan nivo političke neozbiljnosti i nedoraslosti ozbiljnom državnom poslu“, kazao je tada Đorđe.
Dodao je da se ispostavilo da takozvana trojka nije ni ušla u Vladu da bi unaprijedila, nego da bi opstruisala i paralisala njen rad.
Ta izjava bila je toliko predvidljiva i umirujuća, kao čaj od nane. Kada Đorđe zbori to nema oštrinu votke. Takav je on, jedino adekvatna aždaja u njemu aktivira taj kozački kod.
Interesuje me kako odolijeva, kada čuje pod prozorom Noćne vukove dok zavijaju na snažnim mašinama, da im se ne pridruži. Ili Đorđe zna da je basna, kako su se vukovi spustili na more, za malu djecu i apsolutne političke slijepce i naivčine. Još da se delfini i ajkule pojave u durmitorskom masivu ili na Prokletijama, pa da zaživi inicijativa “Crna Gora jedinstven kulturni prostor”. Da se formira vaterpolo klub “Grebaja“ ili „Virak“. Nama je problem višak ideja, i zaštekamo u realizaciji.
Na kraju ostaje dilema kako se Đorđe Suhih bori protiv kozaka u sebi. Možda ponavlja mantru “NATO, NATO, NATO”…
Bonus video:
