Obraćam se ovim tekstom, podstaknut i veoma ozlojeđen stanjem na našoj prelijepoj rijeci Tari, koju kao rođeni Nikšićanin i sportski ribolovac već 50 godina, redovno posjećujem.
Rijeka Tara je otkrivena za turiste u posljednjih 15-20 godina i razvio se „rafting“ turizam, posebno u zoni oko Šćepan Polja do te mjere, da se vikendima u top sezoni (juli - avgust) na rijeku slije i po 1000-1500 ljudi radi prolaska rijekom kroz poznate bukove na ovoj dionici. To rijeka i okruženje još nekako podnose, uz „civilizacijske“ tragove u vidu đubreta, koje komunalna služba iz Plužina povremeno čisti, i nemogućih saobraćajnih gužvi na uskom „šumskom“ putu, koji nije dimenzionisan za ovakav saobraćaj.
Ali „rafting“ turizam je oživio ovaj kraj, dao posla mnogima i donosi prihod, kao dopuna turističke ponude Crnogorskog primorja, pa to treba i dalje razvijati, uz poboljšanje uslova, u šta treba da se uključi i država preko odgovarajućeg Ministarstva turizma (šumarstva, vodoprivrede).
Ja svake godine sa prijateljima dolazim na Taru na logoravanje i ribarenje, pa je tako bilo i ovog ljeta, u avgustu. Kao stari ribolovac, uvijek uspijevam da ulovim 2 - 3 kg pastrmke i lipljana u toku dana i zato sam bio više nego iznenađen da ovaj put nisam uspio ni osjetiti ribu da „gađa“ za čitavo jutro od 6 - 12 h, a kamoli da je i ulovim. I to u zoni udaljenoj 5-6 km uzvodno od „splavišta“ na „Brštanovici“. Ribe u Tari više nema!
U razgovoru, potom, sa splavarima i ribarima iz Nikšića i Foče, koji su to takođe uočili, saznao sam i uzrok tome, a to je pomor ribe uz pomoć eksploziva i električne struje iz mobilnih agregata!
Ovaj vid zločina prema prirodi je toliko učestao u posljednje vrijeme, da je doveo do gotovo potpunog uništenja ribe u donjem toku Tare.
Koji tip ljudi može da čini i uništi riblji fond ovakve rijeke radi svoje jednokratne i finansijki male koristi?
Ozlojeđeni ovakvim stanjem, ribolovna društva iz okoline, kao i udruženja splavara iz Plužine i Foče, podnijeće prijedlog Ministarstvu turizma i šumarstva, Nacionalnom parku Durmitor i Tara, kao i Policiji Crne Gore da preuzme slijedeće mjere:
- potpuni lovostaj ribe na Tari od minimum 2-3 godine,
- pojačanje kontrole ulaska i izlaska u zonu nacionalnih parkova,
- strogo krivično kažnjavanje zločinaca sa eksplozivom i strujom,
- poribljavanje mlađi radi obnove ribljeg fonda autohtonim vrstama pastrmke i lipljana.
Sve ove mjere su ostvarive ukoliko nadležni iz vlasti slušaju primjedbe naroda i rade svoj posao na očuvanju onog što nam je priroda dala.
A sve to nije organizaciono teško. U šumske zone oko rijeke Tare ulazi se automobilom samo na nekoliko mjesta, na kojima su već čuvari, koji naplaćuju ili kontrolišu takse za ulazak u park, pa je potrebno da dobiju ovlašćenje ili pomoć od policije, da kontrolišu i vozila. „Zločinci“ koji ulaze sa namjerom da bacaju eksploziv ili struju, moraju nositi taj eksploziv ili agregat, a još je lakša kontrola u povratku, jer moraju smjestiti kese sa 100 - 150 kg ribe koju su uspjeli uhvatiti (veći dio odnese voda), pa to čuvar lako vidi.
Strogo primjenjivanje kaznenih odredbi za ovakve (krivične) prekršaje neovlašćenog korišćenja eksplozivnih sredstava, pa i struje, koja ugrožava i živote ljudi u okolini, a oslobođeno poznatog crnogorskog „burazersko-kumovskog“ odnosa prema prekršiocima - prekinulo bi ovaj zločin prema prirodi.
Bonus video:
