"Zar ne mislite, kada imate novinara koji svojim pisanjem, s plemenitim ciljem punjenja proračuna novina i svojom profesionalnom afirmacijom, pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana i mi ga stavimo pod operativnu obradu, zar ne mislite da je to opravdano? Zar bismo mi trebali zatvoriti oči zato što je on novinar? Kakve to veze ima. Moglo bi i neko društvo pekara reći, zašto nas obrađujete, mi pečemo kruh narodu."
Tako je prije nekih desetak godina u intervjuu jednome dnevnom listu govorio Smiljan Reljić, nekadašnji ravnatelj Službe za zaštitu ustavnog poretka i pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, Tuđmanov službeni kriminalac s ovlastima da "operativno obrađuje" novinarske individue koje je vlast obilježila kao "neprijateljske elemente". A takvih je bilo preko stotinu.
Citirana izjava je gramatički nepodnošljiva – više zaslugom intervjuistice, pretpostavljam, nego intervjuiranoga – no barem je nenamjernim ponavljanjem riječi "pisanjem" naglašena srž vladajuće podvale, žilavo sačuvana i desetljeće i pol nakon formalne smrti Tuđmanova režima: naime da se "pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana".
Na koji se to način "pisanjem ugrožava sigurnost hrvatskih građana", Reljić tada nije imao potrebu pojasniti, jer ga novinarka nije dekomodirala neudobnim potpitanjima. Osim toga, bilo bi pretjerano očekivati od šefa tajne policije suvislost u javnim nastupima. Javna eksplikacija tajnih poslova skoro bez iznimke kombinaciji gluposti i podlosti daje humorističku notu, kao kad se, primjerice, promovira vitaminska vrijednost govna. Stvar postaje nešto manje smiješna tek kada novinar(ka) to kusa bez suvišnih zašto ili kako, s naivnom nadom da i čitatelji njeguju slične probavne navike.
Davni intervju postaje aktualan zbog toga što je Zoran Milanović, tekući predsjednik Republike Hrvatske, nedavno Smiljanu Reljiću dodijelio visoko državno odlikovanje. Red kneza Domagoja s ogrlicom, kaže se, "za pokazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu".
A budući da je Reljić još 1. rujna 1991. otperjao iz Drniša u Zagreb, na funkciju pomoćnika ministra unutrašnjih poslova za javnu sigurnost, da bi ubrzo postao šef SZUP-a, razvidno je da je "hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu" – kao i u godinama nakon rata – demonstrirao uglavnom tako što je potpisivao naredbe za "operativnu obradu" nepoćudnih novinara i druge opozicijski nastrojene čeljadi: naloge da im se prisluškuju telefoni, da im se vade liječnički kartoni iz ambulanta, da ih se uhodi, da se ispituju njihovi susjedi i rođaci, da ih se zastrašuje na ulici... Nakon smjene vlasti 2000. godine u arhivima SZUP-a pronađeno je 126 novinarskih dosjea.
Odlikujući političkog kriminalca – nakon što se već dokazao uručivanjem važne državne gvožđurije ratnim zločincima – Milanović kao da se trudi novom porcijom besmisla okončati prvu rundu svoje vladavine: Dopustite da se u osvit demokratskih izbora svečano ispovraćam po svemu što smatramo demokratskim vrijednostima! To upućuje na mogućnost da mažnjavanje predizbornog slogana od pokojnoga prethodnika nema tek marketinški, nego i suštinski doseg. Možda je parolu "Predsjednika za predsjednika" ispravnije čitati kao "Milanovića za Tuđmana".
Bonus video:
