Za razliku od engleskog u kome se riječ spomenik više odnosi na veličnu-monumentalnost, u latinskom dolazi od monere - upozoriti, savjetovati, te pored funkcije da podsjeća u budućnost bi trebao da prenese opomenu i savjet. Spomenik je pomen, memorija ali i prijekor u cilju neprestane korekcije na putu punom izazova za posrnuće. Ali ponekad se sam spomenik od opomene i savjeta pretvori u posrnuće.
A može i ovako - zamislimo 31.7.2061, Tunis, mjesto Msaken, vreo dan, mediteranski, za sve stvoren sem za otkrivanje spomenika. Ali prisutni su tu da odaju počast - rodbina, prijatelji, i oni mlađi koji nisu lično poznavali junaka.
Spomenik prikazuje mišićavu figure Mohameda Salmene Lahouaiej-Bouhlela, mladića koji je prije 45 godina u Nici poginuo za svetu stvar, a što su zapadnjaci nazivali terorizmom. Borba za slobodu nema cijenu, a danas, poslije skoro pola vijeka, okupljenima djeluje beznačajno brojka od 84 nevjernika koji su ubijeni u poređenju sa zavještanjem svetog ratnika. Ponosno istupa rođak Bulela sa papirom u ruci -“ Draga braćo, počnimo od grijeha svoga, i mi smo krivi što smo pali pod uticaj propagande i za medije osuđivali našeg Muhameda, da nije njega bilo, da on nije prvi kamen izmakao iz temelja, naš dušmanin - Evropska zajednica nikada se ne bi raspala, niti bismo danas imali svoju Nezavisnu Državu Islamsku u Francuskoj. Trebalo je tamo gdje su bili najsigurniji udariti, to je mogao samo naš voljeni. Danas smo ovdje, odakle je Muhamed Bulel krenuo na svoj put, da zajedno, braćo, ispravimo nepravdu. Posebnu nam je čast učinilo prisustvo gospodina ministra te znamo da je i država sa nama, prošla su vremena kada smo se morali kriti. Nek ovaj spomenik služi kao opomena sinovima vjere da ne zaborave svog velikog pretka”.
Aluzije su suvišne. Barešić je i u Švedskoj bio kriminalac i siledžija. U fabrici gdje je radio dobio je otkaz zbog tuča. Bulel, skoro identična priča- nasilništvo, otkazi, sitni kriminal. Dr Vodinelić koji je pratio suđenje teroristima ispred delegacije SFRJ opisuje Barešića ovako: Drzak je, čak smion, brz i hladnokrvan kada je riječ o fizičkom razračunavanju. Bivši kokošar i kradljivac, a sada siledžija, spada među bezosjećajne psihopate.
Svaki zločin ima i svoju estetiku koja se pokazuje u onim neplaniranim djelovima koji otkrivaju ličnost autora. Tako, na primjer, smijeh za vrijeme zločina, kao muzika u horor filmu upotpunjuje scenografiju kao sadistički stakato. Bez tog smijeha ubistvo bi bilo hladan akt eliminacije političkog protivnika, neminovan korak ka pobijedi, bez puno sentimeta. Međutim, suprotno tome prije 45 godina Jugoslovenska ambasada u Štokholmu odzvanjala je od vike i smijeha, a povela se i pjesma.
Barešić i Brajković su spontano obogaćivali svoj performans sa ranjenim i vezanim čovjekom u samrtnom ropcu, pošto su pucali u usta Roloviću ljube se i grle, a kao pijane svatove uz viku i pjesmu švedska policija ih izvlači iz okrvavljene prostorije. Isto tako - prije nego što je šetalište u Nici pretvorio u krvavu stradu, Muhamed Bulel se kezio i kikotao u svoj telefon. Kakav užasan kontrast smijeha i prolivene krvi. Pitanje je da nije bilo “viših ciljeva” kada bi u miru Barešić i Bulel svoj sadizam sa osmijehom okrenuli ka nekom svom zemljaku ili prije zemljakinji te bi ostali bez spomenika, ovako osim što je sjećanje, opomena i savjet, spomenik je i ogledalo.
Pitanje je koga vide u ogledalu ti koji podižu spomenike onima koji su uz smijeh ubijali? Kritike i zgražavanja koja dolaze sa strane ne dopiru do njih, pitanje je kada će lik iz ogledala pokazati svoje pravo lice.
Bonus video:
