Dio Podgorice preko Morače zaslužio je da dobije soliter od 40 spratova. U taj dio grada uloženo je najviše novca posljednjih tridesetak godina, tako da su nama iz centra uzeli primat centra grada. Naši rođaci, kumovi, prijatelji koji žive preko Morače neće više ni da dolaze u centar grada da popiju kafu. Kažu da su bili prije neki dan, isto kao i prije godinu, ništa se nije izgradilo, jedne iste djevojke šetaju, čude se kako turisti i dalje svraćaju u Mirkovu varoš. Neobaviještenost, ništa drugo... E, mi se pravdamo, nije baš da se nije ništa izgradilo, ali tu, skromno, do pet, šest spratova, sedam u vrh glave, i centar je uvijek svima interesantan.
Oni imaju stanove u fensi novim zgradama, garažno mjesto u podrumu, nama kola na otvorenom, elektronika crkava svako malo, odraše nas autoelektričari...
Tako je građevinski biznis doprinio još jednoj podjeli u Crnoj Gori, ovi što žive preko Morače, njima su se pridružili iz blokova V i VI, Tološke šume, City kvarta, pa mi ostali iz centra, Stare Varoši, sa Pobrežja, Starog aerodroma, Maslina, Zabjela, Konika... Još jedna mogućnost prebrojavanja osim onih već odomaćenih na zelenaše, bjelaše, na partizane i četnike, one za i protiv referenduma, one za vlast i one za opoziciju, za srpski ili crnogorski, za jednu od dvije crkve, akademije. Nekada je bila izoštrena podjela sjever - jug, nekako je grad izmirio tu suprotstavljenost, generacije školovane u Titogradu i u Podgorici stvorile su jednu novu energiju. Liberalni kapitalizam izoštrio je podjelu na bogate i siromašne...
Kada nikne taj prvi soliter od 40 spratova, a nigdje se ne vidi ta potentnost kapitala kao u građevinskom biznisu, biće to događaj za pamćenje. On će, nadam se, izazvati i druge investitore da dosegnu tu spratnost, a zašto ne i da je preskoče, ali neka grade preko Morače, nek se taj dio grada razvije do u nebo...
Nekako građevincima vjetar u leđa daju pritužbe nestručne i stručne javnosti. Što više kritikuju gradnju nekog nebodera, on brže niče, ne bilo uroka. Valjda radnici zapnu, šta znam... uglavnom višespratnice na oči rastu, nema tu Skadra na Bojani, kao da je neko čaroban kvasac u temelje stavio... Bajka o čarobnom pasulju-soliteru. Rokaj!
Još malo kad se razigra građevinski kapital, ima da počisti sva zelena nepotrebna ostrva u gradu, uštedjeće Zelenilu vodu, a zna se da je voda nafta XXI vijeka, još jedna korist. Građevinski biznis imao je dobar komad udjela u vidnoj transformaciji izgleda grada posljednjih trideset godina, ali čini mi se da je sada onaj duh što je pobjegao iz Aladinove lampe i da ga niko više kontrolisati ne može...
Pretpostavimo da će neko iz Stare Varoši kupiti stan u tom soliteru, na 40. spratu. Mašala, odseli se striko sa porodicom iz porodične kuće, vala je i vakat bio. Onda onaj brat koji ostane u Staroj Varoši može djecu, umjesto na planinu, da šalje kod strika preko Morače na čist vazduh. Nekih 200 metara nadmorske visine, da se zadrže sedam dana da poprave krvnu sliku... Izgradnja ovakvog solitera mogla bi uzeti klijentelu odmaralištu na Veruši, ali i vlasnicima apartmana u Kolašinu i svuda na sjeveru... Uštedi se na putu, djeca su na sigurnom, blizu kuće a bolje spavaju, jedu, dišu, vrate se doma obraza kao crvene jabuke. Može se desiti da u Staroj Varoši oblak pritisne, a oni se gore sunčaju i uživaju...Ubuduće će Micev i kompanija jednu prognozu da daju za Podgoricu, a drugu za soliter od 40 spratova.
Kako će strina izdržati goste tih sedam dana, niko ne zna da predvidi...
Ta ista strina mogla bi paraglajderom da se direktno spusti ispred Gintaša, kad se malo izbirika, mogla bi i da uleti na samu pijacu. Mogu zamisliti kako bi reagovale prodavačice kad je vide sa kacigom na glavi i ćozlama za pilota. Problem za istu strinu bi mogao da nastane kada se vrati pred soliter, a lift ne radi. Onda na svakih deset spratova da se napravi odmorište sa ležaljkama i plastičnim lavorima punim vode, noge da izmasiraju... Osim ovih malih neugodnosti, takav soliter bi možda mogao da odgoji prvog dobitnika Zlatne olimpijske medalje Crnoj Gori. Zamislite, da jedan od strikovih sinova mora svaki čas po cigare, novine, hljeb, a lift ne radi. Maraton, brzo trčanje, skok udalj... disciplina nije bitna, gdje god ga puste da se takmiči, popeo bi se na pobjedničko postolje.
Pogled iz strikove dnevne sobe je pogled od milion dolara. Vidio bi šta rade oni u Murićima na jezeru, iz sjeverne sobe bi se vidjelo šta kuvaju domaćice u Kolašinu. Ajd sad, ne baš u Kolašinu, ali mirisalo bi svako jelo koje se ispeče u Manastiru Morača.
Uopšte nemam dilemu da sam ja čovjek prošlog vremena, meni su prihvatljive građevine do pet, šest spratova, tako da molim građevinare da se ne obaziru na moje nestručne opaske. Penjanje do drugog sprata predstavlja mi izazov, tako da patim za visokim prizemljem. Čude me arhitetkte koje se bune, grad se izgrađuje, a oni brane zelenilo, autorska prava, ugroženu okolinu... Kapital se ne obazire na to, ne zbunjuju ga ni primjedbe na javnim raspravama, on obezbijedi prolaz kod onih koji odlučuju i ucrtavaju. Potentnost!
Ono što bih predložio je da se takav soliter obloži staklenom fasadom, da sija kao londonski Krastavac, ljeti na 40 Celzijusa mogli biste da ga pogledate samo kroz naočari za zavarivanje. To će biti najkorisnija zgrada u Podgorici. Onaj kiseonik od zelenila i borova koje unište za izgradnju solitera ima da nadoknadi cvijeće i zelenilo u vazama na svim spratovima, proizvešće deset puta više kiseonika. Ako neko dijete ima asmatični napad, samo brzo liftom do vrha solitera i eto magičnog oporavka. Narcisi će po čitav dan da kruže oko njega, da se ogledaju, kao neka litija...
Kada se izgradi, ovi preko Morače će još više da se uobraze...Jer nema smisla da takva tvorevina bude u centru, ne daj bože na Zabjelu, Koniku...
Sve mi se čini da će strini, kad se izbirika, tražiti neku specijalnu dozvolu da paraglajderom leti do Gintaša...
Jedino me je strah da se neko ne sjeti da oblakodere napravi na Smokovcu ili Bioču, taj bi nam zaključao sjeverni vjetar za sva vremena...
Bonus video:
