Želim da pišem o Boki Kotorskoj. Pokušaću da njenu ljepotu suprotstavim gomili neprijatnosti i negativnih tenzija koje nam opterećuju vidokrug. Biću toliko nerazuman da pišem poslije Nikole Malovića, koji je nedavno objavio briljantan tekst o Boki „Oprez: povlašćena geografija“, dostojan ljepote ovog fjorda. Teško je napisati nešto tome slično, ali svakako, svi mi, koji smo zaljubljeni u „Nevjestu Jadrana“, odavno ne marimo za razum, ni za mjeru.... Ona zahtjeva da se o njoj priča i pjava. Neprestano...
Nažalost, zvanična politika moje rodne grude, u „negativne tenzije“, ubraja i uzgredni pomen srpskog jezika, ćirilice i srpske književnosti. Zato ovaj tekst i ne počinjem čuvenim stihovima Alekse Šantića posvećenim lijepom zalivu. Jer - mogao bi neko danas da pita, zašto ovaj genijalni Srbin iz Hercegovine svojata Boku, i zove je „našom“ ( a sigurno nije znao za „problem“ oko rijeke Sutorine )? I mnogi drugi, svjetski umjetnici, divili su se Boki, ali su je srpski pisci nesumnjivo doživljavali kao „svoju“. Čekaj, ako se oni nasilno i sistematski uklanjaju iz planova i programa crnogorskih škola, - pa neću valjda i ja, da ih uklonim iz ovog teksta? Ali, možda će tekst, samim tim, biti bolji. (!?) I možda će tako - bez srpskih pisaca - svima biti (ne)prijatnije. Ukloniti Srbe koji pišu o „srpskoj Boki“, eliminisati stihove kralja Nikole u kojima on more ispred Bara naziva „srpskim morem“, - i „mirna“ Crna Gora!? Ili - „čista“ Crna Gora!? Kako se ono kaže, kad jezik i nepce zajednički izražavaju čuđenje...C, c, c...? Nego, ...da se pristojno nakašljem...(khm ) ...i da pređem na temu. Boka je prava ljepotica. Jedna. Jedina. Jedinstvena. Što bi se reklo - „takve nema dve“! Ona može da se poredi sa raznim krasotama i važnim pojmovima naše stvarnosti, - a eto, ona meni liči na sam život, na istinu o životu. Jer je, sa jedne strane, istinita, realna, baš postoji. A, sa druge strane, iako je tako realna i istinita, ona opet, nikada nije ista. Samo malo promjeni tačku posmatranja, u odnosu na prethodnu- i već je vidiš drugačiju. Ne kažem, - ima ona neke svoje vizuelne konstante ( more, nebo, barke...Lovćen ), ali njena pojava je toliko dinamična, da ti prosto ne dozvoljava da je pamtiš u jednom obliku ( izrazu ). Boka je poput nekog zaljubljenog djevojčurka, koja neprestano mijenja svoje haljine pred sastanak sa svojim ljubljenim, i u sebi zanosno misli: „Još me nije vidio u ovome“!
Tako recimo, gledajući je iz Novoga, ona zaista jeste jedan zaliv, povezan sa otvorenim morem. Međutim, posmatrana iz Kotora i Tivta, ona više liči jezeru. Ili recimo, - ako si na Prevlaci kod Rta Oštro, sve što od Boke možeš da vidiš su Mamula i Zelenika; dok - viđen iz Perasta, bokeški svijet počinje i završava sa Peraškim ostrvima i Verigama. Negdje sa njivičkog puta, puca pogled na cijelu hercegnovsku rivijeru, pa na Tivat, i još više i još dalje... ali sa puta iznad Lipaca, kao da gledate neki drugi svijet, neke sasvim druge horizonte, a ne - tu jednu istu, jedinstvenu Boku.
A tako isto biva, i kada se zagledamo u naš sopstveni život. U naš pravi, Bogom dani, jedan te isti....život. On nekad liči na „otvoreno more“, prepuno mogućnosti, a nekada - kao da živimo u „jezeru bez izlaza“. U pojedinim momentima naš život je nalik beskonačnom nizu naselja, uređenih obala, prirodnih i arhitektonskih ljepota.... a često, ne vidimo ništa više od „pustog ostrva sa vjekovnim kazamatom“. Na tren, sve igra od boja i sadržaja, - a već u sljedećem času, sva ta ljepota je beznadežno daleka. A sve jedan isti život. Isti mi.
U Boki nije samo promjenjiva naša „tačka zrenja“, nego je i njeno more hirovito, ćudljivo, - nekada mirno i blago, a nekada strašno,...strasno reklo bi se. Kad se to more zagrli sa Suncem, njegova voda postaje bistra, prozirna, gostoljubiva i odiše životom. U takvom moru, svak rado prepozna sopstvenu dušu. U tim okolnostima, ne treba biti posebno vješt ronilac, da bi ste u plićacima i uvalama Boke, vidjeli ono što gledate na satelitskim tv kanalima...ribe, hobotnice, morske zvijezde i ježeve. Ljubav Sunca i mora, čini ovaj prostor najljepšim na svjetu, pa bi svako ko u njemu boravi, rekao i pomislio u sebi,kako je Boka - „All I need...“. Međutim, kad Sunca nema... ah, neki sasvim drugi svijet! Tmuran, mračan - opasan. Od izvora i simbola života, - more postaje moguća grobnica, za svakog ko mu je blizu.
Neko će reći da Sunce nije toliko presudno za ljepotu Boke i njenog mora. Pa će se možda pozvati na Mjesec, i na njegove čarolije i odraze u romatičnim ljetnjim noćima. Ih,.... zaista, posebni su to prizori. U Boki naročito. Ali, Mjesec samo krade svjetlost od Sunca, i kiti se „tuđim perjem“. Drugim riječima, ... i onda kada ga nema, kad nije fizički prisutno, Sunce dominira bokeljskim morem, i čudesnim noćima ljeta. Svuda, pa i u moru, kao kakvom ogledalu, vidi se ili odražava - Sunce. Ono ne mora da pita, kao u onoj bajci - „Ko je najljepši na svijetu“? Zna se to. Jedno jedino je Sunce. U jednoj jedinoj Boki. U ovom našem, jednom jedinom, od Boga darovanom, kakvom - takvom, najljepšem životu....na svijetu.
I na kraju, šta da radim? Šantić je prosto jači od „zvanične politike“:
„Nikada se tebe nagledao ne bih ....“
Bonus video:
