Volio bih da Dejan Zlatičanin zaradi makar stotinu miliona dolara svojom ljevicom.
Ne poznajem čovjeka, ali sam one noći preko interneta gledao istorijski meč sa Bolivijcem Frenklinom Mamanijem kada se ljevoruki razarač okitio WBC titulom svjetskog prvaka u lakoj kategoriji. Pošto se internet veza prekidala, kao da smo meč iz američkog grada Verona pratili preko radija. Nekada bi ovakav događaj prenosila državna televizija.
Sjetio sam se te večeri stiha „Momci igraju, sruši propozicije“, banjalučkog benda „Bau bap“ i upravo je to uradio crnogorski bokser.
„Majka može da udari dijete, ali ono ne smije da uzvrati“, poslovica je koja najbolje opisuje odnos Crne Gore i Zlatičanina. Te noći u Americi je kao šampion podigao crnogorsku zastavu, a godinama nije mogao ni da dobije pasoš zemlje predaka, kada se njegova porodica iz Vrake doselila u Crnu Goru...
Ima nešto fascinantno i jednostavno kod Zlatičanina, a što ga odvaja u potpunosti od naših drugih boksera, koji su posljednjih godina okušavali sreću u profesionalnom ringu. Njemu je izgleda najlakše među četiri konopca, sve traje do druge, treće runde, ekspresno, samo čekate taj trenutak kada će ljevica da kresne protivnikovu bradu, onda stotine udaraca, protivnik kao klik, klak, pada i podiže se par puta, pa sudija prekida borbu.
Kako bodovne sudije uspijevaju da broje njegove udarce, nije mi jasno, ja mislim ofrlje. Problem je sa njegovim mečevima što vam kao gledaocu ne dozvoljava da odete po čašu vodu, promače vam krešendo. Osim između rundi.
Kako uspijeva da bude u formi godinu dana dok protivnici izbjegavaju da ukrste rukavice sa njim? Ostalim našim borcima sve je u redu dok se pripremaju, kad dožive poraz saznate da im je smetala neka pufica na nezgodnom mjestu, ili su se prehladili u javnom prevozu. Kad imaju meč na domaćem terenu i mogu pobjedu ugrabiti na preglasavanje, ali čim izađu iz naše države...
Ustvari, mislim da je Dejan nezgodan i za naše pojedine televizijske komentatore, navikle na bolivudsko jadikovanje kojim pravdaju neuspjehe naših sportista i ekipa. Kao da su povukli na svoje tetke narikače. Oplakuju, za srce ujedaju. Onda me iz mrtvih podignu rečenicom: „Sjutra je novi dan, glavu gore“. Kao kroz veš mašinu da me provuku, koja katarza.
Zlatičanin im ne daje takvu šansu, on ekspresno završi posao i komentatori su potpuno zbunjeni, kao da im maca pojede jezik, zapetljavaju... Fali im tugovanka.
Dejan je drugi bokser sa prostora bivše države, nakon Mata Parlova koji se okitio WBC šapionskim pojasom, samo što je Zlatičaninov put bio kao Pepeljugin. Parlov je u to vrijeme imao apsolutnu podršku države.
Podsjetio me je Zlatičanin te večeri na vrijeme kada smo se zbog boks mečeva Muhameda Alija (Kasijusa Kleja) i Džoa Fjezera budili u tri ujutro da gledamo borbe koje smo zapamtili kao najbolje školsko štivo. Takvog fajta nije bilo, niti će biti, u 15 rundi. U to sam se uvjerio gledajući reprizu njihove borbe u Manili povodom Alijeve smrti.
Bio sam klinac kada su me ujaci počeli voditi na boks mečeve, u dvorištu škole „Savo Pejanović“ i na Stadionu Budućnosti. Tada je ukršrtanje rukavica bio popularan sport, odmah nakon fudbala. Kasnije su došle i šampionske generacije BK budućnosti. Meni je omiljeni borac bio Dragan Mugoša, imali ste utisak da protivnik pokušava rukavicama da uhvati muvu, a pogađala ga je osa. Kasnije je došao srčani Mijo Perunović, pa nakon nekog vremena Nikola Sjekloća... BK Budućnost je osvojila titulu prvaka Jugoslavije protiv BK Slavije iz Banjaluke, a ring je bio postavljen na sceni sadašnjeg KIC-a Budo Tomović.
Zlatičanin je po koncentraciji u ringu, posvećenosti da mu što prije sudija podigne ruku, sličan Majklu Tajsonu. Američkim komentatorima je facinantno to da neko u njegovoj kategoriji ima toliko moćan i razoran udarac.
Kada su Floj Mejveder i Manu Pakjao ukrstili rukavice, nadobudni Amer je nakon preglasavanja keširao 180 miliona dolara na svoj konto, a Filipinac 120. Manu, porastao u siromašnoj porodici, polovinu je dao u dobrotvorne svrhe. Floj se slikao sa svežnjevima novčanica. Po onom kako se ponaša Zlatičanin, mislim da je bliži Pakjau.
Dejan Zlatičanin je postao profesionalni prvak , a da u amaterskoj karijeri nije imao prilike da se okuša na nekom velikom takmičenju. Bilo je prečih i talentovanijih?!
Ima velike čari u tome kada ideš trnovitijim putem do svjetskog vrha, što je Dejanu uspjelo. I to što nikada nije želio da namjesti meč govori koliko ima čist odnos prema svom talentu. I to što tvrdi da je novu snagu dobio kada mu se rodila kćerka, ukazuje da je u njegovoj glavi sve posloženo kako treba.
One noći kada je podigao šampionski pojas, ako se nijesu radovali oni što su mu ometali napredovanje u karijeri, radovala su se njihova djeca. Inače, u zagrađivanju smo svjetski šampioni.
O uspjeh Zlatičanina ne može da se ogrebe nijedna partija, nijedan političar, zvaničnika na njegovom dočeku na podgoričkom aerodromu nije ni bilo, što je još slađe.
Ne kažem da je grijeh ako poznajete predsjednika ili premijera države, ali ako vam je to jedini talenat koji imate, onda je sve u redu sa vama, netalentovani ste i spasa vam nema.
Ovo podsjećanje na Zlatičaninov uspjeh hladne glave je potreba da se ukaže kako je čovjek iz našeg komšiluka svjetski šampion. Stvarno bih volio da Dejan i njegov menadžerski tim namaknu stotine miliona, zaslužili su svaki cent. I kada se to desi, siguran sam, on će se sjećati prvih bokserskih rukavica što mu ih je otac kupio...
Bonus video:
