Izuzetna je stvar što naše živote ne upravljamo samo prema onome što nas neposredno okružuje. Prelijepo je to što svoju životnu inspiraciju ne crpimo isključivo iz događaja sopstvenog života. Nego, kao slovesna i duhovna bića, imamo priliku, da putem upoznavanja istorije, umjetnosti i crkvenih predanja, u svoje duše unesemo sadržaje prošlih vremena, tuđih iskustava, i onih zbivanja u kojima nijesmo učestvovali.
Crkva, u dobroj mjeri, svoju objavu i svoju nauku, bazira upravo na tome - da se ljudi pouče iskustvima davno prošlih vremena. Ali ne zbog želje da se ljudi unazade, da se vrate u prošlost - nego upravo i baš zbog toga, da se čovjek spremi za događaje koji mu predstoje. Tako, i ove godine, proslavljamo Vaskrs, pjevajuću, slikajući i prepričavajući događaje koji su se desili prije dva milenijuma, u Jerusalimu i njegovoj okolini. A među mnogim temama koje nam donosi jevanđelska povjest o Hristovom Vaskrsenju, svakako je najintrigantnija ona koja govori o susretu apostola sa vaskrslim Učiteljem.
Kada je riječ o jevanđelskim izvještajima, oni će, do kraja svijeta i vijeka ostati izazov kako za vjerujuće, tako i za nevjerujuće. Mi danas znamo da živimo u civilizaciji koja je sagrađena na vjeri (povjerenju) u istinitost jevanđelja. Međutim, znamo isto tako, da iza sebe imamo i cijelu kulturu stvorenu na sumnji u ono što su jevanđelisti pisali. Tako i priča o susretu apostola sa Vaskrsenjem Hristovim, ostaje uvjek nova, jednako iznenađujuća - za sve generacije ljudi iz nove, hrišćanske ere čovječanstva.
Vjera u neviđeno, ubijeđenost u ono što je, razumu i čulima, nedokazivo - jeste osnov hrišćanske vjere. „Potvrda stvari nevidljivih“- kako bi rekao Sveti apostol Pavle.
A to jeste temelj i svega onoga što je ljudima, na emotivnom i psihološkom planu, važno i nezaobilazno, u našim svakodnevnim ljudskim životima - bez obzira da li smo vjernici i bez obzira kojoj konfesiji pripadamo. Sve što istinski vrijedi među ljudima - niti možeš, niti trebaš dokazivati materijalnim dokazima. To se prosto osjeća, i u to se vjeruje.
Ali, lijepo je kad od voljene osobe dobiješ kakav fini poklon. Dobro je kad me draga osoba nazove i pita „Kako si... Treba li ti nešto“? Po neki izliv nježnosti, izraz pažnje, - nije na odmet, čak i u ovim našim okrutnim vremenima i nagomilanim predrasudama po kojima je pokazivanje emocija „izraz slabosti“. Apostol Toma nije htio da povjeruje, dok ne vidi očima, i dok ne opipa prstima. A Gospod koji kaže „Blaženi koji povjerovaše a ne vidješe“, Bog koji se divi živoj veri kod ljudi, i hvali čovjeka za ono „Samo reci riječ i ozdraviće sluga moj“...e taj i takav Bog, iz ljubavi prema apostolu koji ga je sve vrijeme pratio i sljedovao za njim, dopušta da mu se „opipaju rane“. A to radi ne zato da bi pospješio sumnju, nego da bi „nagradio tražitelja“. Da bi pokazao kako se iznad tema vidim-ne vidim; vjerujem-ne vjerujem; znam-ne znam... veličanstveno uzdiže ljubav.
Toma nije začetnik nevjernika i ateista. On nije primjer onima koji odbacuju mogućnost Božijih čuda. Ne, on je ucviljena duša, ranjeni prijatelj i ožalošćeni učenik, koji traga i ne odustaje. On je onaj koji vjeruje, ali ne trpi podvale i prevare. Toma je preteča onih naučnika i istraživača svijeta, koji su se strogo držali sistema pozitivnog, materijalnog dokazivanja nekih hipoteza, a koji su, poslije života provedenog u naučnim istraživanjima potvrdili svoju vjeru u Tvorca.
Poput oca biologije Luja Pastera, koj je na kraju svoje naučne karijere uzviknuo: „Imam vjeru bretonskog seljaka“!
Pa eto i mi, puni ljubavi prema voljenima, znamo koliko nas oni vole i vjerujemo u njihovu naklonost, ali kada od istih dobijemo dar (materijalnu potvrdu te ljubavi), osjetimo u srcu, da je sve nekako ljepše. Taj dar ništa ne dokazuje, ali uljepšava. Kao što Toma svojim likom i načinom vjere, uljepšava sabor Svetih apostola.
Onda, darujmo jedni druge, osmijesima, lijepim riječima i prigodnim poklonima.
Hristos Vaskrse!
Autor je rektor Cetinjske bogoslovije
Bonus video:
