Polako, nekako, blijede uspjesi crnogorskih sportskih selekcija. Tamo, negdje, od Igara u Londonu linija je lagano krenula na dolje. Olimpijske igre u Riju (2016) su već bile, i pored svih šminkanja, poprilično sive. Tokio (2020) je za mnoge tako daleko iako, zapravo, sjutra. Regionalno, tu i tamo zgrabimo po koji trofej, da namirimo duši boli. Sve u svemu, naše sportsko zdravlje nije dobro. Imamo par ekipa, ne i sport. Zato (a možda i ne samo zato) okrećemo ploču novim Zakonom o sportu.
Usvojeni tekst je obiman, ali i restriktivan. Političari, republički i opštinski poslanici, pa čak i zaposleni u državnim organima - ne smiju u uprave sportskih kolektiva! Auh... a voljeli su. Neko će reći i valjali su. Da, u datom ambijentu. Uspjesi crnogorskog sporta su, fakat, dominantno zavisili od političke snage uprave. Ko nije imao, u tom smislu, asa za predsjednika saveza, ili barem sakrivenog u rukavu, nije stizao daleko. Danas se to tretira kao ne-fer! OK, šta nudimo bolje - kategorizaciju sportova? Koliko vidim, ona je bazirana na rezultatima baš iz tog ne-fer perioda, pa mu dođe da nismo daleko iskoračili (?) Očekivao sam više pogled u naprijed. Rangirati sportove po potencijalu današnje Crne Gore (sašiti odijelo prema kilaži, suziti apetite...). Čak, uvesti jedno ujednačeno finansiranje, par godina. Da vidimo kakav je ko bez bočnih pomoći, inostranih igrača/ca itd... pa tek onda kategorizacija. Da se isprave i travke što su bile gažene. Eno mali Beranci (streljaštvo) za 2 sezone takmičenja - Olimpijske igre mladih u Argentini, a najboljemu je tek 15. Po dosadašnjem vrednovanju oni su treća liga... a zapravo top potencijal CG sporta. Uz to i, što kažu, džab džabe.
Druga novina, Ministarstvo sporta više neće finansirati sportske klubove! Samo sportske saveze i stipendije pojedincima! Ujdurme oko konkursa za sport klubove odlaze u zaborav, sa njima i gomila domišljatih tipova sa „dvije lijeve“ (elokventni, a tanki na djelu). Taj kolač vjerovatno odlazi sportskim savezima kao povišica. Ako ćemo pravo, savezi i jesu dužni klubovima za ustupljene reprezentativce. One čijim imenima izlaze pred COK i na Goricu po medalju da poture grudi. Biće ovo i pritisak na opštu transparentnost budžeta sportskih saveza, što je dobro.
Klubovi su, u osnovi, vraćeni matičnoj opštini na brigu. Ne u vlasnistvo opštinama, kako se čuje, već na brigu. Sport je danas zajednička potreba građana, svi ga rabimo, ko fizički ko emocionalno, pa je ispravno finansirati ga iz javne kase. Naravno, do određene mjere. Nema tu mjesta podjeli na moje i tvoje klubove, privatne i opštinske. Svi smo dali nešto ili dio sebe u lokalni razvoj sporta. Bilo kroz početke naše djece ili volonterski rad. Dragan Džajić kaže da je sve, ono zašto je „Džaja“, naučio na poljančetu u rodnom Ubu. Mesi i danas niže protivnike istom tehnikom kao sa svojih 12-13 godina. Hoću reći, mnogo dugujemo malim klubovima, a malo im vraćamo. Zato je na opštinama odgovornost ogromna. Zakon im je prepustio primarnu selekciju. Lokalna zajednica da istraži, odmjeri, da virne i tamo i ovamo, otkrije potencijale. Pomoći će u tome i osnovne škole, kao i privatni pregaoci. Neko će dati imovinu, drugi teren a opština sredstva, ili obrnuto. Sportisti će u svakom slučaju dati sebe, znoj i emociju. Uzor u tome je nekadašnje hercegnovsko Primorje. Onomad, praktično iz ništa, rasadnik prvoligaških košarkaša u zlatnoj eri SFRJ. Kovačević prvi strijelac lige (kasnije praktično uveo podgoričku Budućnost u najviši rang, kažu, sa 50 poena u majstorici). Zatim Perović, Vasiljević, pa jedan Subotić... a tek onaj drugi, u Arisu (Subotić-Galis-Janakis), je istorija Evro kupa. A sve njih je sportski porodio Radovan Ogurlić. Mrka faca nekrunisanog kralja Starog grada, gurala je Novski sport naprijed. I ne samo košarku. Dao je društvu svakako više nego dobio. „Dao nam je ono što ne možeš kupiti...“ govore sa sjetom u onom filmu o njemu. Moj stari dodaje „...a svaki od nas je mislio da baš njega, on, posebno voli“. To je taj fenomen prirodnog entuzijazma koji plijeni, na čemu insistira veliki Bil Šenkli dok besjedi kako je stvorio FK Liverpul. Negdje u isto vrijeme kada i Radovan Primorje.
Nama, sada, predstoje neizvjesni dani - kako rangirati sportove, a da stvarno bolji dobije više i bolje? Za odgovor se mora poći korak u nazad: A šta je to za nas bolje? Koja koncepcija sporta? Nakon toga ćemo lako rangirati.
Autor je sportski radnik iz Herceg Novog
Bonus video:
