Zamislimo jednu običnu hrvatsku čekaonicu Hitne pomoći. Muškarac s krvavim ručnikom na tjemenu, kojega je susjed u svađi oko zemlje klepio, srećom, tupom stranom sjekire. Zatim dječak koji je progutao autić. Onda jedan što je varao ženu s najboljom prijateljicom, pa mu ljubomorna žena umjesto gemišta dva u tri donijela nerazblaženu, čistu, cijelu solnu kiselinu.
Onda je tu obavezno i poštar, kojemu je nečiji doberman razderao ključnu kost. U kutu stenje čitav vrh jedne pravaške stranke, koji je osnivao ogranak u provinciji, a poslije se s domaćinima opustio, raskomotio i na povratku pijan otkotrljao u jarak.
U službenom će priopćenju na Facebooku napisati da im je Udba sredila kočnice...
Čekajući da ih medicinsko osoblje primi i obradi, zašije i previje, ovi se nesretnici uznemireno šeću dugačkim hodnikom, sve dok ne iziđe jedna krupnija, sisata sestra i autoritativno ih ne podijeli u dvije grupe: na jednu stranu oni što plaćaju gotovinom, na drugu oni s karticom.
Uzgredno i priđe onome s ručnikom na glavi, kratko pogleda široku ranu kroz koju zjapi krvavi mozak i ljutito primijeti: "Pa si zbog ovoga došao?!"
Prizor je iz bliske budućnosti. Građanke i građani u čekaonici jedne obične hrvatske hitne pomoći, uobičajeno prestravljeni brigom za svoje zdravlje, uskoro će i dodatno biti izbezumljeni nedoumicom hoće li medicinsku uslugu morati platiti. Vlast je, naime, uočila kako mnogi dolaze na Hitnu i čine tamo gužvu, a da za to uopće nema potrebe.
Liječnici i bolničari glupo se bave hipohondrima koji za svaku glupost zovu ambulantna kola. Takvo sebično i neodgovorno ponašanje valja kazniti, žestoko udariti po džepu umišljene bolesnike da dobro razmisle prije nego što idući put nazovu jedan-jedan-dva.
Ideja je, priznat ćemo, odlična, ali nešto smo ipak zabrinuti oko njezina ostvarenja. Tko bi zaista stopostotno mogao znati da je netko na Hitnu došao s razlogom, a netko drugi bez razloga? Ima ih da se pretjerano prepadnu udesom, u šoku su nesposobni zdravo rasuđivati, pa dođu na Hitnu iako im Hitna nije trebala, a drugi opet odmahnu rukom i nastave s uobičajenim aktivnostima blaženo nesvjesni da im krv iz ozlijeđene slezene natapa utrobu.
Ne morate, osim toga, ni znati je li vaše zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo ili ne. Zbog toga valjda i postoje zdravstveni sustav, bolnice i doktori i rendgeni, da netko stručniji i iskusniji od vas to ocijeni. Zar će pacijenti sami sebi postavljati dijagnoze i strepiti da nisu možda pogriješili, iz hodnika osluškujući kako u ambulanti, s druge strane vrata ona krupna sestra viče na nekog jadnika: "Pin mi dajte, gospodine! Ne možete se onesvijestiti prije negoli ukucate pin!"
Predsjednik Sabora, liječnik i akademik Željko Reiner oduševljeno zagovara promjene u zdravstvenom sustavu, ali koješta je u predloženome nedorečeno i ne garantira da će osiguranici za svoj novac dobiti kvalitetnu medicinsku uslugu. Naprotiv, čini se da je riječ o daljnjem opadanju standarda, da korisnici Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za sve višu cijenu iz dana u dan dobivaju sve manje.
Ništa od toga Reinera naročito ne uzbuđuje. Da njega upitate, nezahvalni se narod bezveze žali. Najavljeno je poskupljenje dopunskog zdravstvenog upravo beznačajno u usporedbi s gomilom glupih, daleko besmislenijih izdataka:
"Zanimljivo je da se tako velika buka podiže zbog doslovno devetnaest kuna mjesečno. Samo neka se svatko upita koliko mjesečno trošimo, recimo, na mobitele, kojih u Hrvatskoj ima više nego stanovnika od novorođenčadi do stogodišnjaka. Trećina odraslih puši, samo da se upitamo koliko trošimo na cigarete mjesečno, a ovdje govorimo o devetnaest kuna."
Nije ova Reinerova primjedba, složit ćemo se, bez osnove. Zdravlje bi nam svakako trebalo biti ispred senzacionalne tarife od dva gigabajta internetskog prometa i dvije tisuće minuta prema svim mrežama, ali zanimljivo je kad se predstavnik jednog ogromnog i neodgojeno skupog državnog aparata, za kojega i Europska unija upozorava da bi trebao biti manji i skromniji, javlja s prijedlogom kako racionalizirati troškove.
Znate i sami, uvijek je lakše štedjeti s tuđim, nego s vlastitim novcem. Pravi problem, međutim, nije koliko građani daju za telefone i štetne i smrdljive cigarete nego koliko im svaki mjesec budalasto odlazi na kudikamo štetnije, preplaćene mudrijaše poput Željka Reinera.
(Slobodna Dalmacija)
Bonus video:
