Na Internet adresi www.paluba.info, mogu se naći imena oficira Kraljevske mornarice, pitomaca Pomorske vojne akademije u Dubrovniku. U VII klasi, 1929 - 1932. su učili i stekli činove poručnika korvete: Spasić S. Milan, prvi u klasi, Mašera F. Sergej, peti, i Slobodan D. Petrović, šesti u klasi. Od četrdeset upisanih mladića, završilo je 34.
Milan Spasić i Sergej Mašera su na razaraču Zagreb pošli u istoriju i legendu prije 75 godina. A ovo je priča o njihovom drugu iz klase, Slobodanu Petroviću (1911, Niš - 1996, Beograd), kapetanu bojnog broda i profesoru Pomorske akademije u Dubrovniku, Rijeci i Splitu.
Slobodana Petrovića sam upoznala početkom osamdesetih, kada se moja tetka Danica udala za njega. I njemu i njoj to je bio drugi brak. Nije imao svoje djece. Bio je posljednji direktni muški potomak čuvenog hajduk Veljka Petrovića. Izvanredno obrazovan, otmen čovjek, radan i dobro organizovanog vremena, visok i prav i u starosti.
Rođen je u Nišu, gdje mu je otac Dušan bio kapetan u Vojsci Kraljevine Srbije. A u školu je pošao već u Kraljevini SHS. U Beogradu je završio Treću mušku gimnaziju, u junu 1929. Gimnazijsko obrazovanje smatrao je temeljom i bio ponosan na svoju gimnaziju. Vidjela sam svjedočanstva iz 7. i 8. razreda koja su sačuvana. Tekst na svjedočanstvima bio je striktno dvoazbučan - ćirilica i latinica. Za nauk današnjim kreatorima obrazovanja, koji sa lakoćom odbacuju, češće ćirilicu, ili latinicu. Srpsko-hrvatski jezik i književnost, njemački, francuski, latinski, matematika, fizika, filosofija, istorija, zemljopis, a osim vladanja ocjenjivana je i vrednoća. Bio je vrlodobar đak, ali uvijek odličan iz srpskohrvatskog. I usmeno pripovijedanje i njegovi tekstovi imali su preciznost i zapažanje oficira, a bogatstvo izraza i originalnost znalca jezika i književnosti.
Nakon mature je pošao za Dubrovnik i prijavio se na konkurs za Pomorsku vojnu akademiju. Upisao je VII klasu PVA. Na fotografiji snimljenoj u Dubrovniku u ljeto 1929, kada su obojica konkurisali za PVA, su beogradski maturanti Milan Spasić i Slobodan Petrović. Poslije tri godine i završetka Akademije, postaju poručnici korvete. Milan prvi, Sergej peti i Slobodan šesti u klasi.
U jesen 1939. Slobodan Petrović je postavljen za nastavnika artiljerije u PVA u Dubrovniku. U isto vrijeme je obavljao i dužnost komandanta školskog broda dragera (minolovca) „D2“ i komandira pomoćne čete mornara na Akademiji. Pričao je o tom periodu svog života kroz anegdotu: „Pitomci su me prozvali Bolesnik, jer sam bio jako oslabio od svakodnevnog napornog rada. Radio sam dnevno preko 16 sati, a uveče pisao skripta za nastavu“. U Evropi se rat razbuktavao. Početkom 1940. skraćen je školski rok pitomcima PVA za tri mjeseca.
Bombardovanje Beograda, aprilski rat i kapitulacija zatekli su ga u Dubrovniku, na dužnostima na PVA. Tu je 17. aprila čuo od komandanta razarača Zagreb, Nikole Krizomalija, da su Spasić i Mašera poginuli toga dana, odbivši da napuste minirani razarač. Slobodan je smatrao da je razarač Zagreb, i pored opasnosti od italijanskih aviona i podmornica, mogao da stigne do saveznika. Posada je bila spremna i riješena da se bori, a bilo je municije i hrane. „Posada je bila jugoslovenski nastrojena“, govorio je.
Iz Dubrovnika, Slobodan je pošao, preko Sarajeva, za Beograd. Tridesetogodišnjak sa Jugoslavijom u srcu i Jadranom u venama. Oženio se u Beogradu, tokom okupacije, a kum mu je bio Stevan Bodnarov, vajar.
Nakon završetka II svjetskog rata, opet je aktivan, u JRM, i kao oficir i profesor pomorskih akademija u Rijeci i Splitu.
Znao je da cijeni i ukaže pažnju. Kada sam teških i oskudnih devedesetih dolazila u Beograd, obavezno bih mu ponijela crnogorsku lozu. Tetka se šalila da Slobodan to pije kao eliksir. Odavao je hvalu i priznanje svojoj supruzi Danici: „Da nije bilo njene njege, odavno bih bio pokojni“. Zaista, nakon operacije od teške bolesti, ljekari na VMA su mu davali male šanse. I na račun opake bolesti se šalio: „Kad sam došao na kontrolu nakon pola godine od operacije, kao da su vidjeli duha! Nemaju pojma šta sve može VII klasa PVA!“
Početkom 1996. je znao da je vrijeme da napiše svoju posljednju želju. Da njegov pepeo bude spušten u Jadransko more, na mjestu čije je koordinate naveo. Tetka je to ponijela u Generalštab VJ i rečeno joj je da će VJ sve organizovati, kad dođe vrijeme. Posebno uputstvo Slobodan je dao svojoj supruzi: „Urna sa mojim pepelom treba da bude zalivena u betonsku kocku, da je more ne bi izvaljalo.“ I preporučio da se urna donese do Podgorice, a da ja organizujem polaganje u betonsku kocku. Tako je i bilo. Aprila 1996. zamolila sam, uz prethodnu saglasnost dekana, saradnike iz laboratorije Građevinskog fakulteta da mi pomognu u ovom delikatnom zadatku. I sve je urađeno upravo kako je Slobodan preporučio, uz dirljivi pijetet ljudi koji ga nijesu ni poznavali lično. Kojima sam ga predstavila kao i vama sada.
Vojska je obezbijedila vozilo od Podgorice do Kumbora, a tamo je čekao bojni čamac. Zapovjednik je postupio prema uputstvima kapetana bojnog broda, Slobodana Petrovića. Betonska kocka sa urnom je spuštena na mjesto koje je on bio označio. Posada je plotunom odala poštu. Tu se Slobodan Petrović pridružio, poslije 55 godina, svojim drugovima iz klase Milanu Spasiću i Sergeju Mašeri na vječitoj Jadranskoj straži. Straži koju su započeli, prije skoro sto godina, strijeljani mornari poslije pobune 1. marta 1918: Čeh Franc Raš, Istrijanin Antun Grabar, i Dalmatinci Jerko Šižgorić i Mate Brnčević.
Zapisane koordinate mjesta na kojem je urna Slobodana Petrovića, čuvam kao zavjet. I kao znak da će granice, ograničenja i podjele nestati i da će opet more Južnih Slovena i zemlje Južnih Slovena biti zajedno. „I dan će slave doći / pobjeda biće naša / nestaće divljih zvijeri/ a s četama slobode / marširaće tada i mrtvi (proleteri) mornari.“
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG i poslanica u Skupštini Crne Gore
Bonus video:
