Nedavno je ministar zdravlja, komentarišući izvještaj Evropskog zdravstvenog potrošačkog indeksa (EHCI), rekao da mu ''niko neće uhvatiti muštuluk'' time što je naša država zauzela posljednju poziciju. Naime, ova organizacija analizira nacionalne zdravstvene sisteme na osnovu 48 indikatora, koji uključuju oblasti kao što su prava i obaviještenost pacijenata, pristup zdravstvenoj zaštiti, ishodi liječenja, obim i područje usluga, prevencija i korišćenje farmaceutskih proizvoda. Ministar je, takođe, rekao da to nije sportsko takmičenje pa da je bitno je li neko stigao prvi ili posljednji. Nije valjda da nije bitna nijedna od ovih stavki iz izvještaja prema kojem naša zemlja zauzima posljednju poziciju! Čak nam ni prošlogodišnja 23 nova boda, u odnosu na 2014, nisu bila dovoljna za napredak. Eto bili smo posljednji i 2014. da nam još teže padne ovaj rezultat. Doduše, gore bi bilo da smo 2014. bili pretposljednji a prošle godine posljednji.
Da se ništa ne poboljšava svjedočimo mi - građani, ne treba nam ovaj ni još stotinu izvještaja. Ja, lično, ''vatam'' svojoj babi muštuluk svaki put kad joj nađem tablete za pritisak, dijabetes itd. u državnim apotekama ili kad joj neki pregled zakažem u roku od mjesec-dva. Toliko smo navikli na ovakav rad našeg zdravstva da napredak niko ni ne smatra mogućim.
Ne znam je li igdje u svijetu zabilježeno, a o čemu ovih dana pišu mediji, da lijek koji se kupuje po cijeni od 18 eura Fond refundira u iznosu od cijela 2 eura. Sad postoje dosta nekih objašnjenja zašto je to tako, te Fond nije nadležan za formiranje cijena, tenderi, isti ljekovi različiti proizvođači i tako redom, ali sve ono što građane zanima je ova razlika od gotovo 10 eura. I tako 10 po 10... ''Pali'' smo odmah na onim gore pravima pacijenata. Ako uzmemo u obzir lošu ekonomsku situaciju u državi, zašto neko ko je nadležan za ovakve situacije misli da građani Crne Gore mogu da dozvole sebi ovakav luksuz i ubuduće ako su dosad. S obzirom na to da već prednjačimo po cijeni ljekova u odnosu na okruženje, moramo li trpjeti baš ovoliku bahatost od strane sistema. Vjerujem da postoji još dosta raznih primjera ''refundiranja'' a sve to čini dosta peripetija, birokratije koju čovjek treba da istrpi da bi izašao kao pobjednik u toj bici.
Nisam imala prilike da čitam EHCI izvještaj, al' ono što me muči je to što ne znam u koju od 48 stavki je komisija stavila one kese u sobama (''Evo da se zasladite, ''Da popijete kafu'') sestara i litre i litre viskija i raznoraznih pića u kancelarijama doktora, načelnika, na čijoj sadržini bi mogli pozavidjeti i najelitiniji evropski kafići i restorani. Ne vjerujem nešto da je ta praksa uobičajena širom Evrope i svijeta. Dakle, nije samo ''zakočilo'' na refundiranju, već i u cijelom sistemu. Ko je ijednom kročio u naše ambulante i bolnice zna kakva je situacija, te nimalo ne čudi naša posljednja pozicija izizvještaja.
Nego, zanima me - ima li iko ideju kako da dostignemo 900 bodova prvoplasirane Holandije?!
Bonus video:
