Grad bez ljubavi, sumrak ideja. Loše vibracije u mojoj glavi. Dolje na ulici koraci u tami. Mozgovne vijuge šeću svoje pse...“ Branimir Džoni Štulić
Sačuvati neiskvarenog dječaka u sebi, oduvijek je bio jedan od mojih najvažnijih životnih ciljeva. Kada pogledam unazad, ne mogu a da ne prepoznam kako me insistiranje na toj za mene duhovnoj potrebi, koštalo prilično mnogo. Kako na ličnom, tako i na profesionalnom planu.
Nijesam od onih koji kada se pogledaju u ogledalo, ne žele da vide bore, sijede vlasi, ožiljke... Previše cijenim sjećanja na mnoge neprospavane noći, više ili manje sretne ljubavi, lude i najluđe provode, mala i velika razočarenja, da bih svo to lično bogatstvo zamijenio samozadovoljavanjem fizičkim izgledom.
I upravo je tu najveća razlika između Petra Pana, čuvenog junaka crtanih i animiranih filmova i mene. Ja više nikada neću izgledati kao dječak. Neću više imati ni svoju Zvončicu. Odavno sam, svojom krivicom, izgubio kontakt sa njom.
Ipak, pokušaću zadržati u sebi to nešto dječje, to što mi ne dozvoljava da tek tako oćutim nepravdu kada je primjetim. Ma gdje bio i ma gdje se ona (za)desila.
Slutim i još neke razlike između nas dvojice. Recimo Pana voli ubjedljiva većina ljudi. Za sebe to ne mogu ustvrditi. Mislim da postoji realna šansa da ću u nekim krugovima, posle ovog teksta, biti još manje voljen. Ali to je svjesna žrtva.
Postoje doduše i neke sličnosti. I ja znam ponekad da uzletim. Istina, češće mi se dešavalo da padnem. Nekad je prolazilo gotovo bez posledica. Nekad i sa višestrukim lomovima. Šta ćete, dječja posla.
Ali nije ovdje riječ o meni. Ni o Panu. Riječ je o mojoj Nedođiji. Mom voljenom, jedinom i vječnom gradu Nikšiću. Gradu koji kada mu se vraćam, iako ga nikad ne napuštam, uvijek čini da se osjećam kao onaj dječak iz ulice Serdara Šćepana bb. Ulice kestenova u kojoj sam živio do 13. godine. Ili kao nešto stariji iz Beogradske, u kojoj je rasla jedna prekrasna vrba, koje na moju žalost više nema. Kao ni mnogo čega u mom gradu iz vremena sretnog djetinjstva.
Iskrena emocija zapravo danas i baš i nije na cijeni. Neki bi rekli da to nije ni pametno. Ne znam, možda i nije. Možda je pametnije dozvoliti da ti ,,slome kičmu“, kupe te za vreću brašna ili račun za struju, eventualno zaposle u lokalnoj upravi na (pred)određeno?
Ali šta bi bilo od Nedođije da je Petar Pan bio (i)racionalan i mislio na sopstvenu sigurnu budućnost?
Tako i ja. Mada meni je znatno olakšano, jer kako tvrde ovi “odozgo”NATO vojni pakt će Nikšiću i svim drugim opštinama u Crnoj Gori donijeti mir i blagostanje, investicije i procvat. Samo Đekna treba da umre. To je uslov čijim će ispunjavanjem kriminal i korupcija zauvijek nestati sa ovih prostora. Pozvana je “odozgo“ i Đekna, da joj se ukaže da bi bio patriotski čin da nas sama napusti.
Iako se čeka njen zvaničan odgovor, nezvanično saznajemo kako je tražila da bude ,,gore“ na određeno, pa da je nakon nekog vremena vrate nazad. Špekuliše se i da je spremna da se za takav dogovor odvoji nešto švajcaraca u korist državnog budžeta ili da kupi određenu površinu poslovnog prostora u Domu revolucije, kao dokaz vjerovanja u viziju vizionara koji su Nikšić doveli do trenutnog stanja.
A kakvo je danas stanje u Nikšiću to vide svi. I mi koji živimo u njemu i naši najbliži koji su, ne što su htjeli, otišli iz svog rodnog grada.
Naravno vide to i oni koji se zvanično računaju kao turisti. A njih ima baš mnogo. Pun hotel Onogošt. I stari i nešto stariji dio. Ko ne vjeruje neka uđe i popije kafu, ma može i “nikšičko“ na moj račun u hotelskom restoranu. Ili na terasi.
Teritorijalno najveća opština u regionu, a druga po broju stanovnika u Crnoj Gori postala je materijalno i duhovno devastiran prostor, kojim manipulišu određene interesne grupe, čija je jedina vizija pun sopstveni džep. Infrastrukturni projekti, prije svih izgradnja postrojenja za prečišćavanje gradskih otpadnih voda i regionalne sanitarne deponije za Nikšić, Šavnik i Plužine, ,,realizovani“ su po modelu već pomenutog nadaleko čuvenog Doma revolucije. Rađene su studije, elaborati, revizije, vršeni nadzori, a svuda se otvarao prostor za ugradnju, što je odavno moralo biti interesantno za državno tužilaštvo.
Čak mnogo više od ove budvanske farse, čiji smo svjedoci poslednjih mjeseci.
Ono što me najviše razočaralo tokom upravo završenog prazničnog perioda, jeste odnos prema jezrgru urbanog dijela grada. Dok su zaobilaznicu na ulazu u grad, iz pravca Podgorice, ukrasili sa ukusom, na drugoj strani dozvoljen je ekokriminal i siva ekonimija na ulicama u strogom centru, gdje su preprodavane cijele šume nelegalno posječenih i po zelenim površinama i trotoarima poređanih mladica. Vjerujte, horor.
Samo nekoliko desetina metara od obasjalog gradskog skvera, mračne ulice sa ugašenom javnom rasvjetom , kojima krstare grupe označenih a napuštenih pasa, vraćaju me u ne tako davnu prošlost. Prošlost koju, uprkos svemu, neki od nas još pamte.
Prošlost kada su isti vizionari uvodili restrikcije na sve, samo ne na mrak.
Nedođija u našem narodu nije izraz koji se koristi za nešto što liči na ismišljenu zemlju Petra Pana. Kod nas ta riječ ima dijametralno suprotno značenje.
Nikšić i jeste i nije Nedođija.
A ja želim da živim u bezbjednom i perspektivnom gradu, jer Nikšić ima sve potencijale da takav i bude.
Samo je pitanje koliko nas želi da se bori protiv Kuke.
Sa motikom, naravno.
Autor je izvršni direktor Ekološkog pokreta Ozon
Bonus video:
