Početkom teških devedesetih, kada sam u ljeto došla u Bijelo Polje, majka mi je ispričala zanimljiv događaj. Naime, jedna žena je u više navrata dolazila sa ponudom da od majke otkupi jedan ćilim. Žena je ćilim vidjela prolazeći našom ulicom u vrijeme kad je, sa ostalima, iznešen da se istrese i osunča. Zapravo, radilo se o najstarijem ćilimu koji smo imali u kući, tada starom nešto preko osamdeset godina. Kada je došla i treći put sa istom ponudom, majka je tu upornu oštroumnu bjelopoljsku domaćicu pozvala na kafu. Zainteresovala se za razlog tolike upornosti da otkupi upravo taj ćilim. Žena je, u očekivanju da će obaviti željenu kupovinu, ispričala o čemu se radi. Imala je svojtu u Istanbulu i prilikom jedne posjete saznala da se mogu dobro prodati ćilimi sa rijetkim ornamentom (uzorak, urnek, mustra, ornament, šara - različiti su nazivi na južnoslovenskom području). Pri tome nije bilo važno koliko je očuvan, već da se ornament, tj. šara dobro vidi. Osim muzeja, otkup ćilima rijetkih uzoraka, vršile su i brojne specijalizovane radnje. Majka, naravno, ćilim nije prodala, još je u porodičnoj kući u Bijelom Polju.
Radi se o zanimljivom ornamentu, rijetkom u tom dijelu Sandžaka. Od majke i njene majke naslijedila sam interesovanje i divljenje za tkanje, ali ne i umijeće tkanja. Stereotip je, i to netačan, da su ćilimi tipičan proizvod ruralne kulture. Zapravo, proizvodnja ćilima je uvijek vezana za postojanje kulture življenja koja razvija, njeguje i cijeni ove proizvode, višeslojne vrijednosti. Takođe i za postojanje tržišta za ove proizvode. Mnogo šta se tu prepliće, od dalekih vremena nastanka tkanja kao jednog od dva (uz grnčarstvo) najstarija zanata u civilizaciji ljudskog roda. Tkanje, grnčarstvo i graditeljstvo umijeća su iz istog su prastarog civilizacijskog nukleusa. Prostor i brojni artefakti (arheološki, arhitektonski, etnološki) i još živa sačuvana znanja dokazuju da je taj rečeni prastari nukleus u Crnoj Gori živ. Umijeće izrade raznih tkanica, naročito ćilima, očigledan je i vrhunski dokaz. Ćilimarstvo je vrhunsko likovno stvaralaštvo izraženo tehnikom tkanja. Ornamenti i način njihove primjene važni su da se prate različiti kulturni uticaji. Takođe i kulturna slojevitost izražena kroz tkanje. Osim ornamenata, kompozicija i preovlađujući kolorit (izbor boja, način bojenja tkanine, naročito biljnim bojama), daju ukupan likovni izraz koji se često generacijama prenosi i razvija u okviru originalnog obrasca.
Sve to je u Crnoj Gori na putu da potpuno nestane. Tako se i desilo da je, na početku priče, pomenuta oštroumna bjelopoljska domaćica pronašla sebi lijep izvor zarade, izvozeći rijetke primjerke ćilimova, da ih dalje koristi (pa i prisvaja) druga zemlja. Bez ikakvog zakonskog ograničenja. Tako je do dana današnjeg. Naravno, u proteklih četvrt vijeka nestalo je mnogo tkalja i tkača, njihovih vještina, iskustva, spretnosti, talenata. A malo mladih je naučilo ovo umijeće i umjetnost. Crna Gora nema nikakav registar osoba, pretežno žena, koje znaju da tku (tkaju). Ne postoje, osim donekle u Etnografskom muzeju na Cetinju, registrovani brojni raznovrsni uzorci (urneci, mustre, ornamenti, šare) ćilima koji su se tkali na području Crne Gore. Analiza ovih uzoraka pokazala bi da se i kroz ćilime i ćilimarstvo očitava uticaj istoka i zapada na prostoru Crne Gore. Istraživanje maštovitosti i umješnosti žena ovoga podneblja u kombinovanju različitih ornamenata i stvaranju originalnih likovnih rješenja, dalo bi zanimljive uvide. Ali, izgleda da nas i na ovom planu očekuje epilog u vidu stare izreke „Imadosmo - ne znadosmo, izgubismo - poznadosmo“.
Prošle godine sam pročitala zanimljivu knjigu književnice Jasmine Mihajlović, supruge Milorada Pavića. Naslov „Na obali Hazarskog mora“ (Laguna, Beograd, 2014.), privukao mi je pažnju, a lijepi, dirljivi autobigrafski putopis, urezao se u sjećanje. Za ovaj tekst, izdvajam jednu od brojnih zanimljivosti iz ove knjige. U Azerbejdžanu postoji Ministarstvo za ćilimarstvo, a svaki ćilim je popisan i registrovan na način na koji se tretira i čuva umjetničko blago! I ne može se iznijeti iz zemlje bez odgovarajućeg dokumenta! Jasmina Mihajlović nam saopštava da je u Bakuu bila gost najvišeg državnog ranga, a na poklon je dobila azarbejdžanski (hazarski) ćilim. Azerbejdžanci sebe smatraju nasljednicima Hazara, a Kaspijsko more nazivaju Hazarskim morem. Za ovu priču je bitno na koji način se kod njih čuva to dragocjeno kulturno nasljeđe, izrada ćilima.
Prije nekoliko godina koleginica je projektovala enterijer kuće na Durmitoru za ruskog, dobrostojećeg, investitora. Predložila je, što je rado prihvaćeno, da za podnu zastirku nabave crnogorske ćilime. Prepušteno je njoj da pronađe i kupi odgovarajuće ćilime. Cijena ćilima vrhunske izrade i kvaliteta koje je našla u Bijelom Polju nije prelazila 30 eura/m2, te, investiciono berićetne, 2007. godine. U međuvremenu su kriza i nezaposlenost uznapredovali, cijena ćilima je pala. Radionice za izradu ćilima sasvim su nestale, još se u rijetkim kućama u Sandžaku čuje zvuk razboja. U drugim djelovima Crne Gore još ređe ili nikoliko. Polako nestaju materijalni dokazi trajanja ćilimarskog umijeća. Time i dokazi dubine likovne kulturne istorije i tradicije crnogorskog prostora.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG i poslanica u Skupštini Crne Gore
Bonus video:
