U ovo naše „identitetsko“ vrijeme je ljekovito čitati romane Mihaila Lalića, osobito tetralogiju koja započinje Ratnom srećom. Tu Pejo Grujović sa „osmatračnice“ svojih poznih godina, ratova, izdaja i utopija, posmatra kako se ponavlja „crnogorska komedija“ i kako Crna gora nikako ne uspijeva da se oporavi „od ovog nesrećnog rata iznutra“. Uz malo elastičnosti kada su u pitanju analogije, ta „komedija“ i dalje traje, sa sličnim učesnicima u obnovljenim kostimima.
Ratna sreća kazuje kako idejom ujedinjenja trguju u Srbiji i mučki joj se svete u Crnoj Gori. Pitanje srpstva je tu odvojeno od pitanja državnosti, a period nakon gubitka državnosti se docnije pokazuje kao ponavljanje onog istog protiv čega su se ujedinitelji borili. “Neurastenija montenegrina“ (kako je Lalić naziva) je posebno uočljiva, u prvim decenijama vijeka. A to što „predadosmo Crnu Goru bez žaljenja na milost i nemilost Beogradu“ počelo je u srcu domovine, kada „školovani mladi Crnogorci upravo zbog dvora ništa nisu uspijevali da učine, a sav novac koji bi knjaz isprosjačio služio za kočenje a ne za snaženje incijativa. (...) Čitava inteligencija bila osuđena da se ograniči na čekanje i mrtvilo“. Sa Cetinja i iz cijele zemlje su bježali odvažniji, pa su „mjesta ostala upražnjena za nedouke“.
Oni koji se sanjali o ujedinjenju gledali su kako država pada iz duga u dug, a „poslije niko ne zna šta se događa s tim parama, pošto to tamo i nije država, no Nikolina zavrzlama bez budžeta, bez kontrole, bez ikoga ko smije da pita“. Knjaz pozajmljuje „državnoj blagajni, crnogorskoj, u trenucima velike nevolje, njene pare (jer - čije bi drugo bile?) uz kamatu ništa manju od one koja se davala Ledereru ili drugim bankama iz Beča“. Štampa objavljuje da su za samo tri dana otišla u Ameriku 363 Crnogorca, optužujući da Austrija pomaže tu emigraciju, a ne loše prilike u zemlji. Narodnjaci okreću protiv sebe činovništvo i pridvorice, a naročito knjaza, prijetnjom da će izvršiti pregled ranijih računa. Zato umjesto ekonomije cvjeta forumaštvo i podjele, pa od jedne takve „bješe Sekule Drljević skrpio teoriju da Crnogorci nijesu Sloveni, no nekakva starorimska sorta koja je zalutala i ostala još iz vremena Duklje i Dukljana“.
Neumoljiv je Lalić prema svim utopijama, pa i ujediniteljskoj, kad kaže: „I zaista, da smo donijeli išta više osim prazne priče o ‘veličanstvenoj zajedničkoj srpskoj zgradi’ i o balkanskoj konfederaciji, lakše bismo se sporazumjeli sa starim knjazom, iako je bio autokrat i grabljivac i iskivljen profesionalno kao svi monarsi koji dugo izdrže (...) Kapitala ili vještine da ga privuče mi mu nismo mogli dati, ono što smo mogli ponuditi - sanjarije i planove za ujedinjavanje balkanskih, panonskih, jugoslovenskih golotrba na njegovu štetu - on je tu pjesmu već bio lansirao prije no smo se mi rodili“.
Tako se država „više proslavila za tri godine skandalima knjaževog nasilja no za tri vijeka bitaka, pobjeda i junaštva.“ A na drugoj strani se Pašić „sladi u uživa, gledajući kako naš Nikola razvaljuje ono svoje udžerice, razgoni čeljad iz nje i bruka se pred svijetom“, čekajući „da mu dođemo kao prosjaci, te da nam da malo izbe da sklonimo glave od kiše“.
Potom su se pretvorili „oficiri u hajkače a Crna Gora u logor rata do istrage“. Lalić tu bolest naziva propadanjem plemenskog čovjeka, zbog koje je nastala „pojava mnoštva novih prezimena u svim našim plemenima istovremeno“. To je dodatno olakšalo „sramna nasilja bjelaša i zelenaša 1918. i kasnije“. Sve nam je to, kaže Pejo Grujović, „ pripremio naš stari knjaz, ‘car junaka’, svojom neumornom aktivnošću čudnom za njegove odmakle godine“.
A onda je „nekadašnja kraljevina Crna Gora izgubila svoje slavno ime i dobila u isto vrijeme četiri kilometra asfaltnog puta, od Budve do Miločera, i priključak željeznice do Nikšića...“, a od ujedinjenja „korist imaše samo oni što pokradoše ratnu odštetu, niko drugi“.
Zato će sa ujedinjenjem doći novo razočaranje. „A šta bi se onda reklo za vrhunce podlosti i servilnosti, korupcije i kvareža, do kojih smo došli kad smo našu utopiju ostvarili (...) U ono srećno vrijeme djetinjih godina dvadesetog vijeka vjerovali smo da je jedini izvor bolesti morala - stari knjaz, njegova samovolja, njegov režim i kamarila. Naše uvjerenje da smo postavili tačnu dijagnozu Beograd je podržavao (...) te su nas sokolili kad mi svršimo naš dio posla, svršiče i oni sa svojima za tren oka“, pa ništa neće biti na putu „stvaranja široke balkanske konfederacije bez kraljeva i knjaževa“.
Roman završava sahranom i to je povod da Grujović kaže: „Tako su mi promakle i redom dvije sahrane ‘na ljutim kostima sazidane’ državice Crne Gore - prva početkom 1916, a druga krajem 1918. godine (....) pa i sahrana naše velike iluzije, to jest s mukom ujedinjene kraljevine Jugoslavije (...) Pokojnica je za života bila kao za krađe stvorena, lopovska prćija, i ni u čemu nije opravdala povjerenje“.
A da bi se naša zla sa sigurnošću ponavljala, odnosno „ako treba nekoga da okrivimo za sve nesreće crnogorske, albanske, balkanske, možda čak i južnoslovenske, onda je to taj patrijarhalizam, strog i divalj, nemilosrdan, kojem nije bilo dosta da vlada u porodici, no se širio na bratstvo, pleme i državu“. Zbog njega su nam i dan današnji „pravda samovolja, a sloboda siledžijska“.
Ratna sreća, a i čitava Lalićeva tetralogija koja njome počinje, izrazito je tragičan roman, objektivan kad je u pitanju korišćenje istorijske građe i neumoljiv u zaključcima. Opominjuće je, međutim, što se iz svega iščitava i aktuelna crnogorska savremenost i isti Lalićev zaključak: „Kad pomislim koliko je truda i napora i lukavstva uloženo, tada i kasnije, sve odozgo, sa obije strane, sa Cetinja i iz Beograda, da nam se omrazi domovina - veliko je čudo kako nam je ni do danas nisu sasvim omrazili“.
Bonus video:
