Bio sam jutros na sudu u Dračevcu. Svakih pola godine po prilici navratim tamo zbog tužbi koje osjetljiviji pravednici podižu uznemireni mojim pisanjem i svaki put uočim kako je pravosudna ustanova, glupošću meni nepoznatog državnog činovnika useljena u nekadašnju kasarnu JNA, malčice još propala otkad sam zadnji put bio tu.
Na dračevačkom sudu se, kao u napuštenim srpskim selima, zorno može pratiti kako kiša, sunce, vjetar i vegetacija milimetar po milimetar, sporo ali neumoljivo uništavaju djela civilizacije. Trnovite grane kupine plaze preko puteva, maslačak klija iz raspucalog asfalta, koromač, divlji ječam i češljugovina narasli su već do pasa. Grad je ovdje ustuknuo, divljina nadire. Uzima natrag što joj je čovjek oteo. Priroda je, da se tako izrazim, u postupku povrata nacionalizirane imovine.
Fale samo zombiji
Zaprepašten hodam između zgrada polupanih prozora i naherenih krovova, kraj nekakve hrđave šklopocije zagonetne namjene. Mogla bi biti kotlovnica, tu se grijala voda za regrutske tuševe. Ili je možda bila pekara?
Štogod bilo, mjesto je otpočetka bilo nepodesno za sud, a u međuvremenu je samo postalo gore.
Općinski sud u Splitu danas izgleda kao scenografija postapokaliptičnog horora sa zombijima. Imate li mašte, mogli biste zamisliti odrpana, pogrbljena čudovišta praznog pogleda kako režeći iskaču iz šikare, obaraju na tlo odvjetničke vježbenice u štiklama i tamnim Max Marinim kostimićima i mahnito ih grizu smeđim krnjacima.
Zasrami vas kao građanina i poreznog obveznika ta ružnoća, dođe vam muka da se zakon provodi na takvom jednom očajnom, zapuštenom mjestu. Ne vjerujete državi koja je uselila u ove ruševine, poražava vas i obeshrabruje sustav koji nije sposoban ni travu ošišati, krajnje ste sumnjičavi da pravda stanuje tamo gdje žbuka otpada sa zidova i pipe ostaju u mokrim rukama. I zapravo imate svako pravo da se tako osjećate, da budete i poraženi i obeshrabreni i sumnjičavi, jer je fizička propast sudskih zgrada u potpunom suglasju s moralnom propašću sudske vlasti u našoj slavnoj Republici. Kad se nađete u kršu Dračevca dođe vam bistrije kako se dogodio do jedan od onih pravosudnih skandala što se svakodnevno otkrivaju našoj sve ravnodušnijoj javnosti.
Zašto je sjela s Mamićem
Shvaćate kako smo digli ruke, nikoga više nije briga, odustali smo od reda i zakona. Zločinci jedan po jedan izlaze iz kaznionica s blagoslovom Ustavnog suda, Branimir Glavaš, Ivo Sanader, nema valjda ćelije koju će učeni i časni muškarci i žene u dugim crnim togama ostaviti neotključanom, a tu su, čini se, i ako treba uskočiti s kakvom manjom uslugom nogometnom menadžeru, izvršnom direktoru NK Dinamo. Prošli tjedan došlo je nekako do novina kako je Uskok prisluškivao jednu ustavnu sutkinju zbog neobično učestalih kontakata sa Zdravkom Mamićem. Jedna od pažljivo izabranih, strogih, poštenih i mudrih osoba, nepokolebljivo odanih poretku RH, potajno je, tvrde, dogovarala rušenje nekog zakona koji nije išao na ruku notornom prostaku i siledžiji, koji besramno parazitira na talentima siromašnih dječaka.
On ih ugrabi još kao maloljetnike i odvede u slastičarnicu, na limunadu i šampitu, a oni se nasmijano, još punih usta, zahvalno potpišu na ugovor po kojemu svom dobročinitelju ustupaju lijep postotak od svega što u životu zarade.
Kako je netko zloglasan kao Mamić, netko tko je nedavno optužen za višemilijunske porezne prevare i samo zahvaljujući jamčevini nije u pritvoru, uopće prišao jednoj ustavnoj sutkinji? Tko mu je dao njezin broj, otkud mu hrabrost da nazove i zašto je ta moćna gospođa prihvatila poziv i s razumijevanjem ga saslušala, bila polaskana Mamićevim komplimentima i razdragano se hihotala njegovim bezobraznim, seljačkim šalama?
Otkud ta susretljivost? Zar žena navija za Dinamo? Da nije i nju Zdravko Mamić odveo u slastičarnicu na limunadu i šampite i usput joj, neugodno je to i pomisliti, namigujući gurnuo nekakvu sitniju šušku u torbicu?
Ne znam što je bilo i ne želim ništa pouzdano tvrditi, ali jutros sam u Dračevcu, hodajući preko nekadašnjeg kasarnskog kruga do ulaza u zgradu Općinskog suda shvatio da se bilo što moglo dogoditi. Probijajući se kroz visoku travu i kupinu, postalo mi je jasno da su red i zakon ovdje izgubili bitku. Civilizacija je poražena. Divljina nadire.
Bonus video:
