Od 24. septembra svakodnevno se u Crnoj Gori koriste neke riječi i pojmovi u novom značenju. Zapravo, orvelijanskom (Džordž Orvel: 1984.) Pismenom građaninu, dok neprastano sluša „minut - dva“ zvaničnih objašnjenja građanskih protesta dođe da napravi prigodni pojmovnik radi lakšeg razumijevanja.
Poziv na rušenje ustavnog poretka (1) je svaki javno izrečen zahtjev da se sve dublja i opasnija kriza u crnogorskom društvu hitno rješava formiranjem prelazne vlade sastavljene od predstavnika svih parlamentarnih stranaka.
Poziv na rušenje ustavnog poretka (2) je ukazivanje na zarobljenost i blokiranost institucija koje bi trebalo da štite Ustav, zakone, javni interes, sigurnost i dostojanstvo građana, a to rade nedovoljno ili nikako.
Poziv na rušenje ustavnog poretka (3) mirni protest građana (koji policija pretvori u nasilje, pa ulični lov na ljude), gdje se policija strogo drži po strani kada organizatori ukažu na pojavu maskiranih grupa.
Naravno, u cilju „zaštite ustavnog poretka“ policija hapsi samo one koji nijesu maskirani.
Poziv na rušenje ustavnog poretka (4) su šetnje ulicama gradova Crne Gore (kako policiji najaviti šetnju?).
Poziv na rušenje ustavnog poretka (n) je... uredi shodno svom iskustvu, građanine.
Pozivnica za NATO je konačno rješenje svih (ekonomskih, institucijalnih, socijalnih, finansijskih političkih i inih) gorućih problema Crne Gore. Doduše, ako ponovo pogledamo dnevnu štampu iz perioda oktobar - novembar 2014., osjetićemo se kao u snu. Kada se naprežemo da napravimo korak, a ne možemo ni pokret. Pripadam onoj neizbrojivoj (35%?, 65%?), pogrešnoj svakako, masi građana koja smatra da Crna Gora ne treba da uđe u NATO. A upravo ovih dana iz sve snage želim tu pozivnicu. Zašto? Da se već jednom završi! Da se probudimo i krenemo da se bavimo svim gorućim problemima prije nego se društvo, doslovno, raspadne. Jer, sada će to biti zvanični zadatak Vladi, koji se mora uraditi. Situacija podsjeća na užasnu priču o stradanju novorođenčadi u Bijelom Polju. Stvar je, od početka, bila obična - pitanje organizacije, odgovornosti i ... čistih ruku.
Poziv za nasilni ulazak u Skupštinu je kada oko trećine poslanika iste te skupštine stoji sat vremena ispred šestostrukog kordona policije, tražeći da uđe u Skupštinu. Nečuveno! I provocira pokazujući poslaničke legitimacije. Kao da to išta znači kada policija ima naređenje da poslanicima ne dozvoli „nasilni ulazak u institucije sistema“. Drugdje bi se to nazvalo policijskim pučem (ili barem pokušajem policijskog puča). Dakle, poslanici su nasilni u nastojanju da uđu u Skupštinu, koju policija nenasilno drži u blokadi, određujući može ili ne može poslanik da uđe.
Zloupotreba opravdanog nezadovoljstva građana u svrhu rušenja države je paradoks koji je uspostavljen kao originalni doprinos političke teorije i prakse u Crnoj Gori. S jedne strane priznaje se, od strane predsjednika Vlade i (prvog) podpredsjednika postojanje „izvjesnog opravdanog nezadovoljstva građana, jer ipak ne može se preko noći sve riješiti...“ S druge strane se izražavanje toga opravdanog nezadovoljstva građana smatra neprihvatljivim ako je u vidu bilo kakvih protesta. Posebno onih koje organizuje parlamantarna opoziciona grupacija. U kojoj državi Evrope, ili bilo gdje u svijetu, opozicione partije ne koriste svaku priliku da ukažu na propuste vlasti? Zatim, ako vlast ima kontinuitet od četvrt vijeka (9. 125 noći, a i dana) onda se sva objašnjenja očigledno brojnih i teških propusta te vlasti sažimaju u jednostavan, razuman zaključak da se pravi problemi ili zamagljuju i odlažu ili ne prepoznaju. Postoji granica političke i socijalne podnošljivosti opravdanog nezadovoljstva građana. Poslije te granice se urušava socijalna kohezija društva, što je za svako društvo i državu opasno stanje. Sastavni dio rečenog paradoksa je i zabluda Vlade da se policijom (pa ni specijalnom maskiranom da ih ni rođeni komandant ne može prepoznati) može spriječiti izražavanje građanskog nezadovoljstva.
Napad na Skupštinu je, prema više jasnih video zapisa, kada se nakon tri sata mirnog okupljanja i protesta (od 18,30 - 21,30 je bilo potpuno mirno, što svjedoče hiljade učesnika događaja), odjednom pojavi grupa sa fantomkama, kapuljačama i gas maskama i počne da gađa policiju (a i poslanike koji su bili između policijskog kordona i građana. „Napad“ je nespretno organizovan, od strane organizatora protesta? Ili spretno organizovan od neke druge strane? Ako je organizator protesta htio da se napadne policija, zašto je čekao skoro sat i po nakon završenih govora? I kakav je to napad kada napadači zaštitnu ogradu obaraju suprotno od policijskog kordona, praveći prolaz policiji, i razbježavaju se. Onda policija, koja je sa gas maskama, maskirana toliko da ni komandant SAJ-a ne može da prepozna svoje ljude, hapsi samo one koji nijesu maskirani. Jedan je građanin svjedok scene kada grupa, dok svi ostali bježe, juri ka kordonu na mostu Blaža Jovanovića, a kordon se razmiče da isti prođu. Poslije je bilo nekog lomljenja, pljačke i sl. po centru. Smatralo se, do 24. 9. 2015., napad je kad masa nadire, ruši zaštitnu ogradu bacajući je na policiju i tijelima probija kordon, da prođe gdje je planirano. Sada je i ta praksa znatno unaprijeđena, masa demonstranata bježi od Skupštine (da se Vlas(t)i ne sjete), prethodno nastojeći da zbuni policiju time što su goloruki i bez ikakve zaštite od obilato bačenog suzavca (ministar Konjević koristi izraz „hemija“).
Smjena vlasti sa ulice je kada cijela parlamentarna i neparlamentarna opozicija, brojne neformalne opoziciono deklarisane grupe građana, kroz višegodišnji ozbiljni doprinos demokratizaciji crnogorskog društva potvrđene NVO, saopštavaju da je potrebno hitno pristupiti dijalogu radi organizovanja izbora oslobođenih svake sumnje, a i svake mogućnosti, izbornih mahinacija i zloupotreba javnih finansija u svrhu uticanja na izbornu odluku građana. Ono što je bilo potpuno normalno u Sloveniji prije tri godine (2012.) , kada je smijenjena vlada Janeza Janše nakon dvomjesečnih građanskih protesta (nekad mirnih nekad ne, zavisno koliko se policija miješala), da se udovolji zahtjevu hiljada građana, u Crnoj Gori je nezamislivo. Slovenija je članica EU i NATO od 2004. Predsjednica prelazne vlade, g-đa Alenka Bratušek je u januaru 2013. pozvala na razgovor čak i predstavnike neformalnih grupa građana učesnika u protestu. U Crnoj Gori oktobra 2015. se hapse poslanici, love i prebijaju građani. U medijima koje kontroliše vlast, pa čak i u Skupštini, stvara se atmosfera linča prema nevaljaloj opoziciji i građanima. Konačno, zašto da policija iz cijele Crne Gore dolazi u Podgoricu? Trgova i ulica ima u svim gradovima, a i nevoljnika i nezadovoljnih građana.
Uredi dalje...
Bonus video:
