Svi smo postrojeni. Svi smo mirni. Zato se i dičimo isključivo podvizima prađedova. Ne oživljavamo tim potenciranjem mitove o njima, već kreiramo mit o sebi. Prađedovi su nam potrebni da bi opravdali sebe, da stvorimo bolju sliku jer ova sad ne vrijedi ništa i samo nas podsjeća na to koliko smo mali i bijedni.
Batinanje na ulicama Podgorice može se zaboraviti razvodnjavanjem, skretanjem sa teme, ili sportom. Nekoliko dobrih derbija učiniće da se zaboravi sve. Odjednom će građani postati veliki fanovi Liverpula i Majorke. Sve u cilju da se što prije zaboravi građanska sramota. Pljunuće na sve ljude koji još uvijek imaju duha i želje za promjenama. Nazvaće ih uzaludnicima, krijući svoj strah i sramotu.
Vidljivo je to, odjednom su se u Crnoj Gori pojavili stručnjaci za analize svih revolucija od majmuna na ovamo. Kažu da ništa nema svrhe, da je svaka revolucija i prevrat isti, da ne donose ništa dobro, da donose isto kad tad.
Vode nas ti ljudi u kolotečinu, i ne smije im se povjerovati, jer duh Francuske ne bi postojao da nije bilo revolucije. Iz toga je nastala francuska književost, koja iako ima nacionalni predznak, ipak je nadnacionalna, svjetska književnost. Zato što je nastala na temeljima revolucije, promjena i eksperimenata.
Pomislite na književnu scenu današnje Crne Gore, pomislite na knjige koje vam se podmeću i pisce kojima se vlast kiti, i sve će vam biti jasno.
Učmalost međ koricama, kao isprazni političar u skupom odijelu. Zagrebite u suštinu, izađite iz kolotečine, pomognite sebi, jer kukala vam majka ako vam oni pomažu, jer će vam pomoći kao Miju Martinoviću. Pendrekom.
Bonus video:
