Uskladu sa pravilima, obučen u crno odijelo, nataknutom kravatom svog koledža (Sv. Jovana) i uredno začešljanom kosom, na poziv Dominika, prijatelja iz Njemačke, odlazim na večeru u susjedni Balliol koledž. Bajkovito zdanje jednog od najstarijih oksfordskih koledža dominira najprostranijom ulicom ovog malog studentskog grada. Srednjovjekovnu trpezariju pored kamina krase i portreti poznatih Oksfordovaca, poput Džona Viklifa (engleskog teologa koji je napravio prvi prevod Biblije na engleski jezik), Adama Smita (utemeljivača klasične političke ekonomije), i mnogih drugih, čiji prodorni pogledi, i viktorijanske perike, čine da malo ustuknete. Sa moje desne strane sjedi Henri, Britanac, a sa lijeve - mjesto je upražnjeno.
Po ko zna koji put počinje naš “Sokratov kafe” - intelektualno nadmetanje i diskusija o ispravnosti različitih ubjeđenja. Henri, po uzoru na klasičnu liberalnu misao, smatra da uprkos posljednjoj ekonomskoj krizi treba ostati na kursu promocije slobodnog tržišta i ekonomskih sloboda.
Ekonomske slobode pojedinca, utemeljene na pravu privatne svojine i slobodnog ugovaranja, su prirodna prava čovjeka. Međutim, i pored njihovog univerzalnog značenja, ono što danas spada u korpus ekonomskih prava i sloboda pojedinca rezultat je viševjekovne borbe prošlih generacija, i sadašnji političari to ne smiju žrtvovati zarad kratkoročnih populističkih i kvazi antikriznih mjera, obrazlaže Henri.
Kao odgovor Henriju, Njemac Dominik spretno izlaže svoje neslaganje, protiveći se Henrijevom stavu o neprikosnovenosti tržišta. Tržišni fundamentalizam je prevaziđen koncept, koji naglašava društvenu nejednakost. Kriza je samo vidljivi dokaz njegove pogrešnosti i kreiranja ekonomske politike u skladu sa takvom paradigmom. Razvojna politika bazirana na beskompromisnom unapređenju ekonomskih sloboda - insistiranje na deregulaciji i marginalizaciji države - nije, pokazalo se, garant ekonomskog rasta. Kult tržišta ne samo da nije obezbijedio održivi ekonomski rast, već je ugrozio socijalnu koheziju na način što je povećao nejednakost u društvu, ističe Dominik.
Baš prije nego je počelo služenje pačetine kao glavnog jela večeri, pored mene, na onom upražnjenom mjestu sjeda momak, na prvi pogled Amerikanac. Preko puta njega sjeda djevojka, na prvi pogled Španjolka (u inostranstvu katkad volim da pogađam zemlju porijekla osobe koju vidim). Britanski suzdržano pozdravljam par i vraćam se raspravi. Dolazim do riječi primjećujući da su i Henri i Dominik pretežno govorili o ekonomskim slobodama, uzimajući zdravo za gotovo postojanje potpunosti političkih sloboda pojedinca. Ukratko im govorim o Balkanu, sa kojeg dolazim, koji u tom domenu i dalje kaska za ostalim evropskim demokratijama.
Ističem da su pored vjekovne uspješne borbe u cilju očuvanja slobode od stranih osvajača mnogi balkanski narodi veliki dio moderne istorije bili zarobljenici sopstvenih državnih vlasti. Govorim im da su, primjera radi, vrata svestranijem razvoju demokratije u mojoj zemlji, Crnoj Gori, otvorena tek 1905. godine, ustavnim uvođenjem političkih prava. Podsjećam ih da je to više od sto godina nakon donošenja američkog Ustava ili francuske Povelje o ljudskim i građanskim pravima, iz 1789, koji su nesumnjivo udarili temelje modernom shvatanju političkih sloboda pojedinca i ujedno istakli neophodnost afirmacije istih kao preduslova ekonomskog razvoja. Komunistički sistem koji je uslijedio nakon II svjetskog rata nesumnjivo je neutralisao tek mali napredak do tada postignut u domenu političkih sloboda.
Razumno je onda zaključiti da je upravo nedovoljno brzo demokratsko sazrijevanje u mnogim zemljama, pa i u tvojoj Crnoj Gori, možda ključni razlog njenog privrednog zaostajanja, primjećuje Dominik.
Taman što sam krenuo sa kušanjem svoje prve pačetine u životu, obraća mi se momak koji je maločas zauzeo mjesto sa moje lijeve strane, izvinjava se, i kaže da je na pomen Crne Gore počeo pažljivo da sluša naš razgovor. Na besprekornom engleskom kaže da se zove Džon i da je i on Crnogorac, po ocu. Majka mu je Australijanka, i počinje sa svojom porodičnom pričom.
Njegov djed, ljekar po struci, je zbog ugroženosti svojih političkih sloboda od strane tadašnjeg sistema napustio Crnu Goru sa svojom porodicom i zauvijek se nastanio u Australiji, gdje je moj novi prijatelj “Crnogorac - Džon” i rođen. Kaže, jednom je posjetio Crnu Goru. Dodaje da je bio i u Bijelom Polju, odakle mu je djed davnih šezdesetih napustio domovinu i našao drugu u Australiji. Svidjela mu se Crna Gora. Lijepa je priroda, dodaje. Možda će doći i ovog ljeta - da iskoristi to što je u Britaniji. Razumije jezik, ali ga slabo govori. Kada je bio mali, i dok mu je djed još bio živ, govorio ga je bolje. Sjeća se, međutim, da mu je djed često govorio, vjerovatno pričajući iz iskustva, o tome kako, za razliku od Australije, ljudski kapital u Crnoj Gori nije nikada bio adekvatno cijenjen; štaviše ukoliko nije išao u paketu sa istomišljem vremena u kojem je živio, često je bio i odbačen, pa time i materijalno ugrožen.
Na putu do kuće, puno sam razmišljao o Džonovom kazivanju, i o tome koliko samo u svijetu ima “crnogorskih Džonova” čije su porodice zbog neslaganja sa različitim “crnogorskim sistemima” bile društveno marginalizovane i ekonomski ugrožene, pa time prinuđene da Crnu Goru zamijene nekim drugim mjestom pod suncem. Porazno. Upravo zbog svojih budućih generacija, Crna Gora danas mora da nauči lekciju iz svih onih ljudi koje je izgubila. Izopačena negativna selekcija, godinama unazad ustaljena u našem društvu, ne vodi ka prosperitetu. Održivi ekonomski razvoj zahtijeva preduzetnički i stvaralački duh, a ovaj zahtijeva sistem koji njeguje političke i ekonomske slobode pojedinca.
Pačetina me malo razočarala. Očekivao sam više.
Autor je magistrirao ekonomiju na Univerzitetu Oksford i radi kao ekonomista u Evropskoj banci za obnovu i razvoj
Napomena: Ovdje izraženi stavovi su stavovi autora, a ne nužno i EBRD-a.
Bonus video:
