Saopšteno u naslovu, djeluje patetično? Da li ste bili nedavno u Petrovcu? Ne? Onda pođite. Osjećaćete se kao jedan Rus, koji je bio prije desetak godina i otišao oduševljen. Čim mu se ukazala prilika, došao je, prošle godine, opet. Samo je zapitao: „Kako je bilo moguće u OVO pretvoriti onaj divan primorski gradić?“
Razumijem šok koji je doživio. Mi takve brojne i bolne promjene u prostoru najčešće primamo postepeno. Posmatrajući kroz model „kuvanje žabe“. Navikavamo se polako, većina ne pružajući otpor, ili gledajući svoja posla, ili hvatajući vezu da nam se na našu urbanističku parcelu „ucrta“ što više kvadrata. Pri tome, rijetko ko zamišlja i sve ostale parcele u naselju tako opterećene gradnjom. Kad se, konačno, to izgradi, nemamo kud. Oni koji su prvi uspjeli da izgrade i prodaju stanove, izvukli su se sa vrha piramide. Kao kod Dafine ili Jezde. Ostali, uglavnom ostaju, nadajući se da će prodati, naravno čekajući i spuštajući cijenu.
Šta bješe na početku? More, plaža, zelenilo, stare ili nešto novije kuće, uronjene u parcele gdje ima i sunca i vazduha i cvijeća i intimnosti i...
Priroda, Božji blagoslov! Onda dođe pohlepa. Lična, porodična, opštinska, partijska, korporativna, kartelska, državna. Kao zaraza, kao guba. Nezaustavljivo pretvara zdravo i lijepo u bolesno i ružno. Autentični primorski pejzaž u amorfnu skupinu kuća. Planove koji su imali cjelovitost, viziju integrisanog privrednog, urbanog, infrastrukturnog, turističkog i socijalnog razvoja i definisane faze realizacije u zbrkanu suprotnost svemu tome. Pa se planirana zona turističkog naselja pretvara u nemušti kompleks (naravno, vikend stanova), prostor za poljoprivredu sa uređenom proizvodnjom u staklenicima u golf igralište, zaštitno zelenilo u parkinge, obala u nešto što je teško imenovati.
Na primjeru Budve, naročito, može se proučiti kako napuštajući prirodu i prirodnu ravnotežu, odbacivši urbanističko planiranje zasnovano na provjerenim standardima i potvrđeno kvalitetnim rešenjima gubimo i druge kriterijume. Padamo u pohlepu, korupciju, kriminal, riječju - socijalno posrnuće. Da li je patetično? Samo nabrajanje slijeda kolopleta uzroka i posledica „Slučaja Budva“. Svi pažljivi posmatrači materijalizacije u prostoru te bestijalne pohlepe, pa i učesnici, osjećali su narastajući nemir i napetost. Opasnost.
Onda je stvoren izraz „budvanizacija“. Ali, to nije zaustavilo posrnuće prostora. Prokletstvo se širi pervertiranjem blagoslova. Umjesto ljepote predjela i pažljivog urbanističkog i graditeljskog djelovanja, bahatost, primitivizam, brza zarada nekolicine i trajna šteta u budućnosti. Protjerani su smjernost i inventivnost planera i graditelja, poštovanje pejzaža, poštovanje nasljeđa. Napušteno je načelo da nam je dato da stvaramo na dobrobit i prirode i ljudi. A nije dato da kvarimo i uništavamo ono što nije u našoj moći da stvorimo.
Sve ovo nije apstrakcija, već realnost koju svjedočimo kao savremenici. A dokazivo je, sasvim racionalno, da je jednom napušteni blagoslov prirode i pejzaža, pad u prokletstvo pretjerane izgrađenosti. Teško je povratiti izgubljenu ravnotežu prirode i građene sredine. To doslovno zahtijeva pročišćenje i zajednice i pojedinaca. Katarzu! I velika ulaganja, pride.
Integrisanih istraživanja o burnom procesu promjena prostora na Primorju u periodu koji nazvasmo tranzicija, i u zoni Morskog dobra i u zaleđu obale, je malo. Urbanoloških, socioloških, kulturoloških urbanističkih, pejzažnih, ekonomskih, kriminoloških, politikoloških i dr. Poslednja ozbiljna istraživanja su rađena tokom izrade Prostornog plana područja posebne namjene (PPPPN). A onda je krenula parcijalna razrada, realizacija i izmjene Prostornog plana. Gubljenje cjeline iz vida. Možda je tačnije reći, napuštanje cjeline. Komadanje prostora.
U preko dvije decenije postojanja (1992) JP Morsko dobro, itekako je postojala obaveza da se istražuju aspekti promjena prostora, čime bi se dolazilo do saznanja kako spriječiti stihiju.
Novi Zakon o Morskom dobru je ponuđen kao otklon od brojnih nedostataka prethodne prakse. Nije usvojen, iako ima znatnih poboljšanja u odnosu na prethodni. Saopštena je namjera Ministarstva održivog razvoja i turizma o formiranju tima za strateško planiranje. Ovo je dobra inicijativa, osim što strateškog, niti bilo kog planiranja nema bez istraživanja neophodnih za donošenje planerskih odluka. U tom smislu, novi Zakon o Morskom dobru, kojim je predviđeno osnivanje Agencije za morsko dobro, trebalo bi da omogući istraživanje što više uticaja, pozitivnih i negativnih tendencija, na sadašnje stanje građene i prirodne sredine u zoni Morskog dobra, da bi se moglo integrisano planirati u buduće. Do tada, ostaje nemilo suočavanje sa starom poslovicom: „Evo ti robe (blagoslov) - neću ti ga Bože!“
I posljedicama, naravno.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG i poslanica u Skupštini CG
Bonus video:
