Arsen Dedić (1938 - 2015)
Rijetki su, poput Arsena uspjeli naći “sve one prave riječi, što nisam znao ja” za unutrašnje istine, za ono što osvijestite kod sebe tek kada čujete od Arsena, za ono neizgovoreno blisko koje je od ko zna kada bilo skriveno dok ga nije pronašla pjesma. Zadugo, vjerovatno i zauvijek će ostati nedostižno Dedićevo majstorstvo u pronalaženju prave riječi u minijaturi gdje bi dočarao čitav štimung emotivnog kosmosa koji se otvara iza neke svakodnevne životne situacije. Ta situacija mogla je biti rastanak, ostavljenost, kuća pored mora, željeznička stanica, sjećanje iz djetinjstva, razgovor s konobarom, miris jeftine hrane ili vrta poslije kiše….
Ko god je makar i pokušao da napiše pjesmu, zna koliko je to mukotrpan posao tesanja kamene gromade od koje ostaje mala skulptura. Ono što je posebno teško je kada se ta pjesma mora uklopiti u tok melodije i ritma i naprosto biti pjevljiva, a opet s oprezom da ne sklizne u banalnost što je čest slučaj u popularnoj muzici. Tu je Arsen bio Maestro velikog u malom. Emocije, sentimenti, afekti, sjećanja, zaboravljeno- subjektivne su kategorije koje čine unutrašnji svijet i samo su djelom iskazive u riječima, tu nastupa umjetnost kao prevodioc tog neizgovorenog. Muzika, a još ako je praćena tekstom koji je prati čini cjelinu i medijum je koji otvara nove kanale unutrašnje komunikacije. Taj momenat susreta kod kantautora je naročito izražen, kantautor se u pjesmi sreće sa sobom i potencijalnim slušaocem, bliskom dušom koja će ga razumijeti. Arsenove pjesme jesu susret, prevladavanje odvojenosti i samoće kroz pardoksalnu ljekovitost melanholije. Sinergija muzike i teksta su posebno snažna tvorevina, samo letimičnim pogledom na funkcionisanje mozga uviđamo da se slušanjem muzike aktiviraju različiti centri, desna hemisfera za emotivno, nesvjesno i neverbalno a lijeva zadužena za riječi. Arsenove pjesme aktiviraju obije hemisfere.
Čitav život bi se mogao opisati kao igra erosa i tanatosa, bujanje erosa tanatosu uprkos, i obratno. Arsen Dedić je tu opasnu igru otvarao svojim stihovima umotanim u balade, šansone i kancone. Kao i svi istinski pjesnici i filozofi bavio se smrću, otvoreno ili skriveno. Tražio je riješenje za pitanje smrti slaveći život. Za čovjeka Zapadne civilizacije smrt je tabu i uvijek ga iznenađuje i dok Istok pa i primitivna plemena promišljaju smrt i prihvataju je kao sastavni dio života. Jedna grupa ljekara su pristalice nesaopštavanja loše prognoze ishoda bolesti dok drugi, kao Jalom smatraju da je osnovno pravo čoveka na istinu, pa i o sopstvenoj smrti.
La Rošfuko je napisao“ U sunce i u smrt ne može se gledati netremice”. Da li se tu radi o procjeni, ko i koliko može gledati u sunce? Na to će Arsen pjesmom citirati Hemingveja “Sunce se ponovo rađa“. Frojd je u centar čovjekovog bića smjestio eros koji spaja i suprostavio ga tanatosu kao sili koja razgrađuje život do neprepoznatljivosti što kulminira smrću. Irvin Jalom je kao temeljni čovjekov fakat postavio strah od smrti i na tome kroz svoje bestselere postigao svjetsku slavu. Jalom smatra tj. naslanja se na Hajdegera, da je suočavanje sa sopsvenom prolaznošću ljekovito i da “ Gledanje u sunce” što je naslov njegove knjige i metafora za gledanje smrti u oči istina koja čovijeka na koncu oslobađa. Neurozu Jalom shvata kao odbranu od svijesti o prolaznosti, Arsen sve to pjeva u “Baladi o prolaznosti” kada kaže – “Postavljali smo stvari, ali opet ne za dugo. Za sva smo mjesta rekli - odredit ćemo drugo”. Pa kada i pjeva druge autore izbor nije slučajan, tako u Fiamengovoj “Oteto od tmine” naglašava - “Ova jutra s pjesmom ptica, ovaj život što nas nosi… sve je ovo za nas dvoje, oteto iz tmine..”
Kroz svoj izbor pjesama drugih autora-“Moj grob” ,” Odlazak” ili kada od Jacques Brela pjesmu” Le Moribond (Adieu Émile)” - prepjevava kao “Sunčana vremena” (Pjesma umirućeg)- Bješe noć, bješe dan-A oko nas vječni sjaj- Ali pjesma i vino pripremili su kraj“.
Ali Arsen nije mračan, poetsko suočavanje sa smrću kojim se on služi je terapeutsko. Pisanje i čitanje je vid biblioterapije koja olakšava suočavanje sa najtežim i neizliječivim bolestima. Uz tanatos on provlači i eros i tako tanano opisuje erotski momenat, nagoviještava nagost, provocira na pokušaj hvatanja Kairosa-boga trenutka. Ustaje tek da okrene ploču - Mocart, Reqiuem Agnus Dei, opet kontrast Rekvijem i intimni trenutak sažmanja života, njemu je ipak najdraži početak. U poznatoj “ O mladosti” koja može zvučati kao nostalgični žal za mladošću, ali je zapravo poetski predstavljena integracija iskustava, dobrih i loših strana života “poklanjala si al si krala” što je sastavni dio zrelog prihvatanja starenja i prolaznosti, a ipak “Pamti samo sretne dane”.
Premda se nije se rodio u nekom “velikom jeziku” ravnopravno bi mogao stajati u svjetskim antologijama pjevane poezije uz Dilana, Brela, Aznavura, Endriga, De Andrea, Okudžave.. On je svojim djelom taj usud rođenja u provinciji uspio pobijediti. Crpio je inspiraciju iz lokalnog da bi ispjevao univerzalno. Tako
Rebus naslovna pjesma poslijednjeg istoimenog albuma govori o tajni koju krije grb uklesan u kamenu u rodnom Šibeniku- “Krila, kosa, kocke, boce, mrtvačka glava, tako prolazi let tako završava slava.”
Pjesnici se za života razračunavaju sa smrću tako da moment susreta dočekuju spremni - Dok vjerovali još smo da svaki put se mijenja, mi rekli smo si zbogom govoreć doviđenja (A.Dedić).
Bonus video:
